U vremenima kada se veliki klubovi bore s nagomilanim dugovima i smanjenim budžetima, nagradni fond Lige prvaka važniji je nego ikada prije. Čak je i samo sudjelovanje u Ligi prvaka vrlo unosan posao.

Početkom natjecanja sve oči bile su uprte u madridski Real, koji je uoči sezone prema transfermarktu na pojačanja potrošio više od 257 milijuna eura. Cristiano Ronaldo došao je za rekordnih 94 milijuna eura, a Brazilac Kaka za 65 milijuna eura. Uz ostala pojačanja, mnogi su mislili da će „dream team" protutnjati ligom prvaka i uzeti naslov.

Barcelona predvođena najboljim nogometašem svijeta Lionelom Messijem kupila je Zlatana Ibrahimovića za kojeg je Interu isplatila gotovo 70 milijuna eura i uz to „poklonila" Samuela Etoa. Navijači „Barce" bili su uvjereni u obranu naslova u ovom najprestižnijem svjetskom klupskom natjecanju.

Na Otoku su također priželjkivali naslov Lige prvaka. Legendarni Sir Alex Ferguson nije pretjerano „šopingirao," kupio je Luisa Antonia Valenciu za 19 milijuna eura i s već uigranom ekipom Manchestera krenuo u pohod na Ligu prvaka.

Sječa bogataša

Da su klubovi u Engleskoj uoči sezone bili štedljivi vidi se i iz činjenice da je od vodećih Engleskih klubova samo Roman Abramović više kupovao nego prodavao, no ni on nije pretjerivao.

To su otprilike klubovi koji su najavljivani kao mogući osvajači ovogodišnje Lige prvaka, no njih u subotnjem finalu neće biti.

Redom su ispadali, Real Madrid od Lyona, Barcelonu i Chelsea „isprašio" je Mourinhov Inter, dok je Fergusonov „krvnik" bio upravo Hrvat Ivica Olić koji je odveo Bayern do finala, na što u početku vjerojatno ni oni sami nisu računali.

Drugi finalist, milanski Inter, nadao se dugo priželjkivanom finalu, iako u to mnogi nisu vjerovali, posebice kada im je sudbina u četvrtfinalu i finalu donijela upravo Chelsea i Barcelonu. Klub je uoči sezone potrošio na pojačanja „stotinjak" milijuna eura, ali je i od prodaje uprihodio 108 milijuna eura.

Igra velikih brojeva

Za samo sudjelovanje u početnoj fazi natjecanja - natjecanje po skupinama, svaki klub dobiva 3,8 milijuna eura.

Za sudjelovanje u 6 utakmica unutar natjecanja u skupini, klub dobiva dodatnih 3,3 milijuna eura (550.000 eura po utakmici čak i ako svih 6 izgubi).

Za svaki neodlučeni rezultat u natjecanju unutar skupine klub dobiva dodatnih 400 tisuća eura, a za pobjedu 800 tisuća eura.

Prve dvije momčadi iz skupine plasiraju se među 16 najboljih, što im donosi dodatnih 3 milijuna eura. Tada kreće igra na ispadanje, bolji iz dva susreta ide u četvrtfinale, što jamči zaradu od 3,3 milijuna eura.

Polufinale klupsku blagajnu puni za 4 milijuna eura, a konačno finale donosi 5,2 milijuna eura. Boljeg u finalnom dvoboju nagradni fond Lige prvaka nagrađuje se s dodatnih 9 milijuna eura.

Dakle, ako klub sudjeluje u Ligi prvaka i zabilježi sve poraze, za to će „dobiti" 7,1 milijun eura, samo od nagradnog fonda.

U koliko pak klub ode do kraja, dakle osvoji najprestižnije klupsko nogometno natjecanje na svijetu i pri tome pobijedi sve utakmice, uprihodit će vrtoglavih 36,4 milijuna eura samo od nagradnog fonda Lige prvaka.

TV prava - novci od kojih se živi

Nakon basnoslovnih cifri kojima Liga prvaka nagradi svoje sudionike i osvajače, klubovi još mogu računati na zaradu od TV prijenosa.

Klubovi ne primaju zasebno novac, na temelju vlastitih nastupa u Ligi prvaka, već udio u ukupnim prihodima od TV prijenosa. Novac se iz zajedničkog novca „dijeli" klubovima, ali ne jednako.

Više će uprihodit oni koji dalje „doguraju" u natjecanju Lige prvaka, ali i u svojim matičnim ligama. Teoretski, klub koji izgubi u polufinalu Lige prvaka može od naknada za TV prijenos uprihoditi više novca od pobjednika. Sve ovisi o svoti koju će njihova nacionalna televizija platiti za prijenos.

Kombinirano, novac od nagradnog fonda Lige prvaka, TV prijenosa vrlo je unosan posao.

Primjerice, Manchester United kombinirajući zaradu od Lige Prvaka, Premier League, TV prijenosima, prodajom klupskih suvenira, karata, zarađuje preko nekoliko stotina milijuna funti godišnje. (Ivan Klarić/profitiraj.hr)