Glavni problem sporog ekonomskog razvoja Hrvatske je populizam, tvrde neki od najistaknutijih hrvatskih imena u tom području. Tako je na predstavljanju nove publikacije o poslovnoj i investicijskoj klimi te preprekama za ulaganje u RH 20. studenog u organizaciji Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj (FIC), na za njih isti problem su se požalili redom Mladen Fogec, Martina Dalić i Boris Vujčić.

Predsjednik FIC-a Mladen Fogec, inače predsjednik uprave Siemensa Hrvatska, prozvao je dominantni „način razmišljanja i mentalitet", izrazio nadu „da će se ova vlada uspjeti oduprijeti rastućem populizmu, čiji je efekt da su svi protiv svega." Na taj način želi da se vlada „suprotstavi odbijanju ulaska velikih investicija i izravnih stranih ulaganja, koja predstavljaju veliki doprinos rastu BDP-a".

Potpredsjednica Vlade RH i ministrica gospodarstva Martina Dalić također je upozorila na „rastući populizam", a „populizma je bilo i s poreznom reformom", kako se naposljetku na rečenoj manifestaciji oglasio i Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke.

Opravdana kritika nije populizam

Dragan Bagić, sociolog politike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, mišljenja je da ponekad zaista ima primjera i javnih situacija u kojima bi se populizam mogao prepoznati kao negativna društvena i politička struja. „S druge strane, najveći problem s populizmom je činjenica da je taj pojam ušao u dnevno-politički diskurs kao taktički alat koji je izgubio svoj pravi sadržaj i postao - etiketa. Zato ga u analitičkom smislu i nerado prihvaćam kao znanstveni koncept, budući da je njime nemoguće baratati, a da to ne bude pod utjecajem opisane prakse. Utoliko mogu zaključiti da i sam spomen populizma više govori o političarima i ekonomistima, nego o onim grupacijama i pojavama koje oni žele etiketirati", drži Bagić.

Kada je riječ o izjavama sa predstavljanja investicijske klime u Hrvatskoj, on ih je pratio što je o tome rečeno u medijima i „uočio da za konkretne primjere navodi slučajeve otkazanog projekta gradnje hidroelektrane na Ombli, kao i projekt golfa na Srđu, uz novije projekte termoelektrane na Peruči, LNG-terminala na Krku i gradnje asfaltnih baza. I zanimljivo je da su to odreda slučajevi koje karakterizira izuzetna kontroverznost, tj. očita neusklađenost s raznim okolišnim i prostornim propisima, da ne idemo dalje od toga".

Treba pritom dodati kako ni u jednom slučaju nije bilo npr. masovnih demonstracija ili nereda u znak otpora projektima, već isključivo nevladinih aktivističkih i građanskih kampanja. Populizam se tako rabi kao bauk, uz paušalna i antipolitička tumačenja mentaliteta, a što se na koncu otkriva kao politikantska podvala za plašenje navodno kapricioznog naroda.

Tko kaže da je svaka investicija dobra?

Dragan Bagić konstatira da imamo posla sa lupanjem etiketa bez ikakvih temelja, ali ovaj put se to čini sa najviših razina političke i ekonomske moći: „Ako njih muči to što projekti ne uspijevaju zato što nisu bili zadovoljavajući u bazično proceduralnom smislu, radi se o nespremnosti elita da se izlože i ulože kredibilitet u ogled s relevantnim stavovima u društvu. Baš kao da bi svaka strana i uopće velika investicija, samim tim što nosi neku vrijednost, morala biti apsolutno neupitna, čak i po pitanju eventualnih šteta koje čini. No u demokratskom društvu nije prihvatljiv stav kojem smeta što se itko petlja u takve pretpostavke."

Marko Grdešić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti koji se bavi i političkom ekonomijom, smatra da se zazivanjem populizma u Hrvatskoj ne smjera na istinske populističke pokrete i stranke. „Jer, toga u Hrvatskoj i nema. Barem ne u usporedbi s jakim desnim populizmom kakav postoji u Francuskoj, Austriji, Italiji ili Nizozemskoj. Kod nas se populizam najčešće upotrebljava kao etiketa za sve ono što nam se čini neodgovornim i opasnim. U području ekonomske politike spominje se zato da bi se zaustavilo navodno nepotrebno politiziranje ekonomskih pitanja, kao da ekonomske odluke treba ostaviti stručnjacima jer oni imaju potrebna znanja."

„Ljudi samo smetaju"

„Obični ljudi i šira javnost u takvoj perspektivi samo smetaju", riječi su politologa Grdešića, „a to je jedan elitistički pogled na politiku u kojoj većini građana nema mjesta. Ekonomska politika prema njemu treba biti potpuno depolitizirana. Kad pričamo o stranim investicijama, to u praksi znači da se od nas traži da vjerujemo u dobronamjernost svake investicije, bez da postavljamo nezgodna pitanja. Uključujući i to je li za zemlju zaista dobro da toliko ovisimo o stranim investicijama." No ostaje činjenica da znanstvenici i ostali analitičari koji se ne slažu s pokušajem elita da javnosti nametnu svoj pritajeno ideologizirani diskurs, ipak ne raspolažu medijskim sredstvima kojima bi raskrinkali sumnjive tendencije u korist najšireg društva.