Hrvatskoj socijaldemokraciji kompas je na prijelazu stoljeća bila ona u Njemačkoj, te Francuskoj i Italiji. A znamo što se dogodilo s njima - riječi su Luke Bogdanića, filozofa politike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Dogodilo se naime to, po njegovim riječima, da su rečene zapadne socijaldemokracije drastično odstupile od svoje političke orijentacije. „Preciznije kazano", nastavlja Bogdanić, „priklonili su se blairovskom pomaku vrijednosti prema slobodnom tržištu. Kod razmatranja trenutnog stanja i perspektive socijaldemokracije u RH, to prvenstveno treba imati na umu."

Nije posrijedi isključivo Socijaldemokratska partija (SDP), mada je to daleko najveća hrvatska stranka lijevog centra. Ekonomsko-politički gledano, međutim, ona najčešće niti ne zaslužuje lijevi predznak. „Odradili su puno toga sasvim neoliberalno, često namjesto svojih konzervativnih suparnika", rekao nam je nadalje Luka Bogdanić. Spomenimo u tom kontekstu samo neke momente u financijskoj i monetarnoj politici, kao što su rasprodaja banaka te faktični izlazak države iz tog sektora. Potom i uvođenje drugog stupa kapitaliziranog mirovinskog osiguranja, uz koji SDP stoji dandanas.

Mlakost socijaldemokracije kriva i za uspon populista te suverenista

O tretmanu radničkih prava ili konkretnijim problemima s industrijom da ne govorimo. No u tome leži i dobar dio tajne uspjeha HDZ-a, glavne vladajuće stranke u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja. Jer, HDZ je nerijetko vodio socijalniju politiku od svojih navodno socijaldemokratskih konkurenata. Takva taktika desnijih stranaka viđena je dakako i u spomenutim zapadnim zemljama, i nije im se jednom isplatila.

„Zbog toga socijaldemokracija nije na vlasti nigdje u 'užoj' Europi. Nešto bolje stoji tek u Portugalu i Grčkoj. Perspektivu joj je zato vrlo teško zamisliti, u RH kao i drugdje. Hrvatski socijaldemokrati su pritom neoriginalni i netalentirani", dodaje naš sugovornik. A na pitanje kakva je situacija s drugim lijevim strankama, ističe da je njihov problem - nejedinstvo: „Radnička fronta, Možemo!, SRP, i drugi, dakle, dijele time stari problem ljevice, ne tek u RH."

Bogdanić je napomenuo i da je, upravo zbog tako upražnjenog mjesta na dijelu političkog spektra koje zastupa socijalna i radnička prava, u novije doba došlo do uspona populista i tzv. suverenista. „Oni su odreagirali na europsku podčinjenost Americi", rekao je, „potenciranu i s lijevog i s desnog centra, te na 'austerity' politiku ili dogmu smanjivanja javne potrošnje i neprobijanja deficita. No problem s njima je već i to što nastupaju s nacionalističkih stajališta, odbijajući svoje narode od politika koje vrednuju otvorenost. A što se vaše teme tiče, treba reći da je činjenica kako do toga ne bi došlo da socijaldemokrati nisu 'izdali' državu blagostanja."

Problem socijaldemokracije nipošto nije samo nedostatak lidera

„Štoviše, svojevrsno interno žalovanje u socijaldemokratskim političkim organizacijama još traje, a 'mainstream' partije kao da nisu svjesne kako su upravo one svojim (ne)činjenjem sebe osudile na društvenu i političku irelevantnost. Neke su u međuvremenu nestale ili gotovo nestale, poput PASOK-a ili Parti Socialiste u Francuskoj. Nije, međutim, nestala potreba za političkim rješenjima koja se mogu označiti socijaldemokratskima", drži Karolina Leaković.Tražeći „insajderskog" sugovornika za ova pitanja, obratili smo se članici SDP-a Karolini Leaković koja se 2016. godine kandidirala i za predsjednicu te stranke. Nije uspjela, a tad se pokazalo i da izvorno ili tradicionalno socijaldemokratske vrijednosti za koje se Leaković zalagala, nemaju dobru prođu u SDP-u. Ona također, u razgovoru za DW, ovu problematiku smješta u širi europski okvir: „Narativ o krizi socijaldemokracije - pa i njezinu kraju - već se izlizao, bivajući intenzivno u javnoj upotrebi barem dva desetljeća."

Ova nekadašnja međunarodna tajnica SDP-a na čijem se stranačkom statusu u novije vrijeme očitovala i unutarnja nedemokratičnost te organizacije, ne vjeruje u tezu da je problem socijaldemokracije tek pitanje njezina lidera, pa ma koji on bio. Problem su ipak sama politička polazišta: „Dok se god socijaldemokracija bude ispričavala što se, eto, među nama još uvijek nađe pokoji zagovornik klasne borbe, ili onaj tko upozorava na to da ne možemo zastupati i interese najamnog radnika i poduzetnika - anatemizirajući pritom državu - dotle za socijaldemokraciju nema oporavka."

Uvjerljiva socijaldemokracija nije elitna, nego široki pokret

„Drugim riječima, ne može i nije politički uvjerljiv tko maršira na Osmomartovskom noćnom maršu, a ne želi se jasno odrediti za sindikalni referendum '67 je previše', tj. protiv dužeg radnog vijeka", zaključila je Leaković. A na upit o konkretnijim realnim daljnjim mogućnostima u RH, odgovorila nam je još i da tu nema nikakve posebne enigme. Okosnicu istinske socijaldemokratske politike i dalje bi trebale činiti znane vrijednosti kao što su unapređenje radničkih prava i sudjelovanje radnika u donošenju odluka na radnome mjestu, borba za bolje javno zdravstvo i besplatno obrazovanje, itd.

„Insistiranje na takvoj okosnici socijaldemokratske politike, uz ostale prioriteta iz palete socijalnih prava, nije nikakav radikalni zahtjev. I naravno, uvjerljiva socijaldemokracija nužno je široki pokret, nikakva elitistička pozicija. Kako bi se to postiglo, spremnost na razgovore, pregovore i dogovore na političkoj ljevici treba iskazati najveća politička organizacija", ukazala je Karolina Leaković na odgovornost vlastite stranke za budućnost ukupne socijaldemokracije u RH.