Nebojša Blanuša je docent Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Predaje političku psihologiju i teorije nacionalizma. U posebnom su mu polju interesa teorije zavjere i njihova uloga, na čemu je i doktorirao.

DW: Što je to teorije zavjere i čemu služe? Pretpostavljam da imaju svrhu?

Nebojša Blanuša: Prema popularnom mišljenju one funkcioniraju kao svojevrsne etikete. Pod time se podrazumijeva, a tako to i mediji prikazuju, da je riječ o a priori netočnom mišljenju, nečemu što je neprovjereno, u najmanju ruku luckasto, ako već ne i patološko. To ima i političke posljedice. Sve one koji tako razmišljaju i tako govore o politici ili nekom drugom fenomenu svrstava se u ljude kojima ne treba vjerovati. Isključuje ih iz zajednice ozbiljnih ljudi. Ako želite nekoga uvrijediti, recite mu da je teoretičar zavjere.

Koliko je teorija zavjere prisutna u hrvatskom društvu?

Ako uzmemo s druge strane formalnu definiciju i teoriju zavjere shvatimo kao tip interpretacije koji može biti manje ili više vjerodostojan i zatim istražimo javnost, tisak i izjave političkih aktera, vidimo da je teorija zavjere izrazito prisutna. Prema toj definiciji riječ je o interpretaciji koja kaže da postoji grupa ljudi, koji su skriveni ili su skrivene njihove aktivnosti, a koja radi na nečemu što je nemoralno ili kažnjivo. Ili koriste nezakonita sredstva kako bi došli do zakonitog ili nezakonitog cilja. Banalno to recimo, ljudi se mogu udružiti u zavjeru kako bi se nelegalnim sredstvima i postupcima obogatili. Moje istraživanje je pokazalo da je 2007. godine 93% građana vjerovalo u barem jednu od teorija zavjere vezanu uz visoku politiku, 2012, nešto manje 85% ali to su i dalje izrazito visoke brojke. Analizom medija i političkog govora vidimo da političari također koriste takve interpretacije. Između ostalog u svrhu spoznajnog mapiranja prostora politike. Možemo reći da se tako u njihovim glavama putem teorije zavjere stvari smještaju na svoje mjesto. Onome tko ih izgovara sve je jasno; taj govori tko su mu prijatelji, a tko su neprijatelji te kako neprijatelji čine zlo i kako protiv njih treba djelovati, spriječiti ih u njihovom pogubnom djelovanju. Klerikalni diskurs o nenarodnoj vlasti kao moralnom zlu je tu u zadnje vrijeme imao istaknutu ulogu, a zdušno ga je preuzela cijela desnica.

Znači li to da teorije zavjere zapravo stvaraju političku zbilju u Hrvatskoj?

Između ostaloga da, nastoje je na takav način definirati i sukobiti one koji se smatraju političkim protivnicima. Budući da su često ostrašćene i isključive, političke protivnike proglašavaju neprijateljima. Onda nemamo više agonističan prostor demokracije, već se stvara antagonizam i sužava se prostor demokratskog dijaloga. To vam je iz prethodne izborne kampanje npr. antagonizam između „onih koji nikada nisu željeli ni voljeli Hrvatsku pa stalno rovare protiv nje" i „onih koji su je opljačkali s rukom na srcu". To se, naravno, ne odnosi na sve teorije zavjere. Neke mogu imati i pozitivnu funkciju, potaknuti istražna tijela i novinare na istrage i otkrivanje afera, zlouporabe položaja, korupciju, političku trgovinu itd.

Ali mogu biti i sredstvo mobilizacije?

Upravo to. One jesu često sredstvo mobilizacije u političkim kampanjama. I nacisti su svojevremeno mobilizirali Nijemce teorijom o velikoj zavjeri Židova iz pamfleta o tzv. protokolima Sionskih mudraca koja je poslužila za izazivanje pogroma i legitimaciju zločina; ne samo nad Židovima, već i nad političkim neistomišljenicima. Takve su interpretacije dalje ugrađene u rasnu teoriju, a slično su legitimirani zločini i u tadašnjim satelitskim tvorevinama, npr. u NDH. To je prijeteći primjer koji nikada ne smijemo zaboraviti da se ne ponovi.

Postoje li neke dominantne teorije zavjere koje su obilježile pojedina razdoblja u Hrvatskoj?

Istraživao sam teorije one koje su se isticale u medijima od početka devedesetih godina. Najkonsolidiranija među njima je ona da su velike svjetske sile i međunarodna zajednica bile protiv osamostaljenja Hrvatske i aktivno na tome radile iz raznih političkih razloga. Ta je teorija izrazito prihvaćena u Hrvatskoj. Postoji još jedna i ona se odnosi na unutarnji problem Hrvatske koji do današnjeg dana nije riješen. Riječ je o kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji. Više od 60% građana smatra da je riječ o sprezi vlasti i kriminalnih skupina koja je dovela do posljedica koje osjećamo i danas. Tu su nadalje, s nešto manjom podrškom i teorije o kriminalnoj ulozi Haaškog tribunala, zavjereničkom djelovanju međunarodnih institucija kao što su MMF, Svjetska banka, Europske unije, zamišljenih unutarnjih neprijatelja, zavjere vladajućih...

Neke od aktualnih teorija zavjere ipak vuku korijene iz neriješene prošlosti i ponavljaju se od 2. svjetskog rata do danas. Zalažete se za otvaranje javne rasprave o tom ratu kako bi se konačno zatvorila priča o njemu.

U jednom svom radu sam pokazao stvaranje određenog kontinuiteta. Imate ogroman rascjep iz Drugog svjetskog rata koji kolokvijalno zovemo rascjep na ustaše i partizane; rascjep na NDH i NOB tradiciju. Na taj rascjep se nakaljemljuje interpretacija zbivanja od 90-ih pa do danas. Te teorije služe kao ideološki pojačivač ovog rascjepa od prije, ali i kao legitimator stvaranja antagonističkog odnosa između političkih snaga ljevice i desnice. Na tome profitiraju političke elite, jer stvaraju suženi prostor ideološkog natjecanja. Kada političari nemaju što za reći o budućnosti, kada ne znaju ponuditi izlaz iz postojeće situacije, uvijek se vraćaju u prošlost i pokušavaju nas zarobiti u te stare ideološke podjele. Ja sam za to da o svim političkim režimima s ovog područja govorimo tako da vidimo koje su njihove negativne, ali i pozitivne strane, ma koliko mislili da u nekim režimima nije bilo pozitivnih strana i koliko god oni zločinački bili. Krivo je također promovirati kako povijest počinje od 90-ih. Zato što nismo proradili svoju povijest od Drugog svjetskog rata pa nadalje, ona nam se stalno vraća i proganja nas iz različitih ideoloških perspektiva, kao kakva sablast. U Hrvatskoj imamo potpuno suprotstavljene kolektivne narative o tome što se zapravo dogodilo, oni su ostrašćeni i jednostrani. Treba otvoriti raspravu i razgovarati što se događalo u pozitivnom i negativnom smislu, što su konkretne činjenice a što izmišljotine i kako nas određeni načini gledanja čine slijepima za perspektive drugih. To nam je potrebno kako bismo uspostavili vezu s vlastitom prošlošću a ne nastavljati dalje s tabuima, zavjerama šutnje, stvaranjem povijesnih vakuuma od cijelih razdoblja naše prošlosti ili ih prikazivati kao „košare ludih gljiva". Cilj je da možemo reći s ovim dobrim tradicijama treba nastaviti dalje, a s lošima trebamo raskrstiti. Tu odgovornost imamo prema budućim generacijama.

Puno puta su mi povjesničari rekli da prošlost treba ostaviti povjesničarskoj struci, no vi se s tim ne slažete?

Mislim da povjesničari imaju svoju ulogu, ali u Hrvatskoj su produbili i dali legitimitet podjelama, umjesto da ih smanje. Ne svi, dakako. Jasno je da ima i dobrih i loših povjesničara. Ono što bih ja od njih očekivao je jednaki tretman svih tema. Čini mi se da toga nema, pogotovo kod onih koji smatraju da su desne provenijencije. Kronično nam nedostaje kritički odmak prema povijesti i odmak od perspektive nekritičke nacionalne emancipacije. Svrha povijesti nije slijepa ljubav prema domovini. Nedostaje nam promatranja povijesti kao „učiteljice života", ali tolerantnog života jednih s drugima. To vidimo iz svakodnevice koja na razini javnog govora opsesivno ponavlja isključujuće mantre. To je začarani krug iz kojeg valja izaći. I to se ne odnosi samo na povjesničare, već i na nas koji to nismo. Taj problem nije samo njihov, već je to problem cijele političke zajednice.

Kada se radi o pristašama teorija urote, oni ne prihvaćaju argumentaciju. Odbijaju svaku mogućnost da budu razuvjereni.

Da bi bila učinkovita teorija urote mora posjedovati zrnce istine; događaj oko kojeg se konstruira cijela ideologizirana priča, a kako bi se njome mogle opravdati neke političke aktivnosti ne samo u svrhu podrške vlastitoj, već i „raskrinkavanja" i opravdanja mržnje suprotne strane. Međutim, ne možemo govoriti samo o teorijama zavjera kakve su kod nas izrazito prisutne. Ono što se pokazuje jest da ona etiketa s početka razgovora nije uvijek ispravna, jer proizvođači teorija urota uglavnom nisu patološke osobe. Političari to mogu raditi iz uskih ciljeva spomenute mobilizacije, ali oni drugi koji kreiraju teorije zavjere sumnjaju u određene interpretacije koje dolaze od suprotne ideološke pozicije ili se suprotstavljaju službenim objašnjenjima vlasti i medija. To je vrlo često u Sjedinjenim Državama koje su poznate kao društvo s mnogobojnim teorijama zavjera. U spomenutim slučajevima traži se „rupa", nedosljednost u službenom objašnjenju kako bi se onda pokušalo domisliti alternativnu interpretaciju koja uključuje određeni krug moćnih ljudi, aktera i institucija te implicira zavjeru. Tu dolazi do problema kod teoretičara zavjere, jer kad ne mogu na temelju postojećih informacija posložiti koherentnu interpretaciju tada kod njih proradi politički motivirana mašta. Neki bi autori rekli da te odstupajuće podatke fetišiziraju. Kada ih ne mogu objasniti, u priču uključuju sve veći broj aktera pa interpretacija postaje sve manje vjerodostojna. Premda možemo govoriti o teorijama koje su manje ili više vjerodostojne; odnosno sukladne konkretnim političkim procesima.

Primjer?

Spomenuta teorija o svjetskim silama koje su se protivile osamostaljenju Hrvatske ima osnove u konkretnim politikama. Ili uzmite npr. jednu od najpogubnijih teorija za hrvatsku političku kulturu koju je izgovorio predsjednik Tuđman još davne 1996. godine o „crnim, žutim i zelenim vragovima". Riječ je o njegovoj osebujnoj interpretaciji politike Europske unije koja je tobože bila u sprezi s unutarnjim neprijateljima. Tada su to bili svi koji su se protivili njegovoj politici. Kratko vrijeme prije tog govora inicirana je politika regionalnog pristupa integracije u Europsku uniju, a Tuđmanu se na to dizala kosa na glavi. Jer, već tada je Jugoslavija uspostavljena kao ideologem koja je služila za plašenje male djece. Ona i danas tako funkcionira pa ste na šatoru (u kojem prosvjeduje dio branitelja, op. a.) vidjeli da su glavni neprijatelji Jugoslaveni i Jugoslavija kojih u ovom slučaju više nema. No to je još jedna sablast koja pritišće mozak živih.

Koliko širenju takvih teorija zavjera pogoduju mediji i društvene mreže na kojima, jasno je, nema filtera i brana?

Izrazito. Mediji s političkim elitama sukonstruiraju političku zbilju. Kada su nekritički i navijački, a često jesu u Hrvatskoj, doprinose njihovom širenju. Digitalizacija svijeta je doprinijela bogatstvu pojavnosti i brzini širenja teorija zavjera. Imate toliko internetskih stranica da više ne možete ni pratiti sve.

Ako smo onda cijelo vrijeme zasipani s teorijama zavjera, ako političke stranke svakodnevno kreiraju brojne spinove, jesu li građani konstantno podvrgnuti nekakvom eksperimentu?

Moglo bi se to i tako reći, samo taj eksperiment je vrlo kaotičan i proturječan. Naš je problem što nemamo osviješteno da su mogućnosti kontrole javnog proizvođenja informacija vrlo ograničene. Kao obični građani kojima se prikazuju takve teorije zavjere imamo jako malo mogućnosti provjeriti njihovu točnost. Doživljavamo ih u virtualnom obliku i jednostavno onima koji ih proizvode vjerujemo ili ne vjerujemo na riječ. A tu se koristimo mentalnim prečacima od kojih je najčešći koje je političke „boje" izvor informacije. Pitanje je odgovornosti onih koji proizvode informacije i onih koji ih prenose. S jedne strane nije potrebno stigmatizirati one koji proizvode teorije zavjere, ali se u svakom slučaju prema svakoj takvoj interpretaciji treba odnositi kritički. Mnogi autori kažu da nam je potreban učeni agnosticizam prema svakoj teoriji zavjere. Ljudi se vrlo lako zakače za informacije koje im odgovaraju i selektivno interpretiraju cijeli niz različitih događaja.

No, pri tome često vrlo agresivno i brane svoj stav. Novinari su često meta žestokih napada čitatelja u slučajevima kada se objavljeni prilozi ne uklapaju u čitateljevo poimanje svijeta. Slučajevi su to u kojem se istražuje novinarevo rodoslovlje i traži mu se „nečista krv".

To je stvar dijelom i političke kulture te odnosa prema hrvatskom nacionalizmu, odnosno prema vrlo velikoj toleranciji u društvu na profašističke stavove. Vidljivo je to i iz istraživanja koja pokazuju koliko su mladi politički neobrazovani, nesofisticirani i što misle o hrvatskoj povijesti. Mislim da se u srži tog problema nalazi odnos između želje i istine. Kod nas ljudi često vjeruju u ono što žele a da to ne propituju i kada ih suočite sa suprotnim informacijama tada negativno reagiraju. Dijelom i zbog toga što nisu dovoljno obrazovani da kritički promišljaju činjenice i nespremni su prihvaćati različitost. Za to odgovornost imaju i povjesničari, ali i kreatori kurikuluma te javne osobe koje funkcioniraju kao modeli za oponašanje. Negativnih je primjera na bacanje. Građani su politički zapušteni, uljuljkani u stereotipne priče i zabrinuti za svoju osobnu i obiteljsku egzistenciju. Ako činjenice nisu sukladne njihovom stavu, tim gore po činjenice. To vidite i sami kao novinar kad čitate naprosto odurne komentare na internetu koje prožima ideologija krvi i tla. To je politički problem. Svakodnevno vidimo da se mutne stvari zbivaju „na vrhu", politički govor je sve primitivniji, sve manje prožet demokratskom kulturom. Zašto onda ne bi obični ljudi mislili da i oni mogu tako misliti i postupati? K tome političke elite svojim djelovanjem pokazuju da ne žele obrazovane građane već puke promatrače njihovog mizernog spektakla. Političari i druge javne osobe ovdje snose veliku odgovornost a zbivanja u Hrvatskoj tu ne slute na dobro.

I za kraj, upravljaju li danas Hrvatskom udbaši, Jugoslaveni i ostaci komunističkih struktura?

Misliti tako u 2016. godini je porazno. Ljudi nikako da stanu loptu i krenu razmišljati o problemima sadašnjosti; o tome što učiniti da našoj djeci ovdje bude dobro i da ne budu opterećeni s ovakvim problemima i, mogu reći otvoreno, uskogrudnim glupostima. Reaktivira se prošlost na način koji izaziva međusobna gloženja, nepovjerenje i podozrenje. Vade se kosturi iz ormara i stalno imamo neki ples mrtvaca. A nije vrijeme karnevala. Potrebna nam je „obdukcija" prošlosti pa da je prepustimo povijesti i ugradimo je u političku kulturu koja nas neće i dalje činiti mizernima već mudrijima i zadovoljnima.