Jedna od predizbornih najava sadašnje hrvatske vlasti odnosila se na drukčiju, socijalno pravedniju poreznu politiku. Uz to je najavljivano i pokretanje gospodarstva, odnosno industrije.  No na taj dio se još uvijek čeka, dok se u vezi s porezima ove godine bilježi podosta intervencija. Ukupno govoreći, i njih već bije glas da iznevjeravaju spomenutu društvenu, kao i privrednu svrhu.

Prva porezna mjera pobjedničke koalicije SDP-HNS bilo je podizanje poreza na dodanu vrijednost s 23 na 25 posto, sada jednog od najvećih takvih u svijetu. Riječ je o instrumentu koji zahvaća najšire slojeve stanovništva i čije su povećavanje svi itekako bolno osjetili. Uveden je zatim i porez na dividendu od 12 posto, te je za iduću godinu najavljeno uvođenje poreza na imovinu, kao dvije mjere namijenjene opterećivanju imućnijih slojeva. Dosadašnji porez na reinvestiranu dobit, pak, sasvim je ukinut, što se naveliko tumačilo kao glavni poticaj za poduzetništvo.

Loša poruka poduzetnicima

Naš sugovornik smatra da je generalna porezna presija ove godine drastično povećana, što ne pogoduje ni socijalnim niti privrednim ciljevima. Brojnim upozorenjima usprkos, cijena rada nije napravljena porezno konkurentnijom, dok je u višim kategorijama ona među najskupljim u svijetu. Kapital se tako, po Jakovčevićevim riječima, tjera od Hrvatske, dok najugroženija populacija i dalje ostaje nezaštićenom.Drago Jakovčević, pročelnik Katedre za financije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ne slaže se da odnos vlade spram poduzetništva u ovoj godini treba interpretirati na taj način. "Poruka tome sektoru šalje se uvođenjem poreza na dividendu i ukidanjem na reinvestiranu dobit. Oni bi trebali staviti zaradu u drugi plan i orijentirati se prvenstveno na ulaganje u tvrtku. A to poduzetnicima baš i nije osnovni motiv za poslovno riskiranje", rekao nam je Jakovčević.

Udar na djedovinu

Nedavna objava popisa većih poreznih dužnika te podatka od preko 51 milijardu kuna ukupnog poreznog duga u posljednjih 20 godina, izazvala je u Hrvatskoj burne reakcije. Nasuprot osudi koju su dužnici pretrpjeli u medijima, Jakovčević za Deutsche Welle napominje da nipošto nisu svi isti, već ta lista pokazuje i činjenicu kako veliki broj njih jednostavno nije mogao platiti dug i nastaviti poslovati, budući da ih je država preopteretila raznim zahtjevima.

Ovom se može dodati optužba brojnih poduzetnika kako u Hrvatskoj egzistira čitava birana vrsta političko-klijentelistički protežiranih gospodarskih adresa. Oni bez ikakve sumnje nepovoljno utječu - kao nelojalna konkurencija - na poslovni ambijent. Od njihova favoriziranja u poslovima s državom, do klasičnog njezina zatvaranja očiju pred gomilajućim poreznim dugom. Lako je doći do zaključka da bi tolika množina "povlaštenih" bila preteška i za kudikamo jače privrede.

Ali kada je riječ o porezu na imovinu kakav se planira uvesti slijedeće godine, Drago Jakovčević je mišljenja da će to prerasti u konfiskaciju. Jer onima, koji ne budu imali novca za porez na djedovinu, primjerice će imovina jedino moći biti oduzeta. Drugi komentatori strahuju da će i prije toga doći do rasprodaje onoga što su generacije mukotrpno stvarale. Vlada im odgovara da ne shvaćaju kako porez na imovinu tereti ustvari samo - bogate.

Opet stara priča o (pre)snažnoj kuni

Akademik Zvonimir Baletić, znanstveni suradnik zagrebačkoga Ekonomskog instituta smatra kako s novom vladom u osnovi ništa nije promijenjeno, samo je nastavljena politika smanjivanja potrošnje, a što automatski povlači smanjenje potražnje i proizvodnje. Ako proizvođač nije uvjeren da će njegov proizvod imati potražnju, teško je smisliti zaobilazne mjere koje bi ga navele da se upusti u proizvodnu djelatnost. U tom smislu je hrvatska politika restriktivna i ne vodi oživljavanju proizvodnje i rastu zaposlenosti.

Banke se ne kažnjava

"Mogli bismo reći kako daljnje opterećivanje najširih slojeva nije pravedno, ali je opravdano pokušajem spašavanja radnih mjesta. Ali ovdje izostaje takav konačni efekt, što nas vraća na moju konstataciju: porezna politika nije ni jedina, niti prva na redu od onog čim bi se vlada morala baviti. Prije nje stoji monetarna politika, kod nas posve zanemarena, a u njoj su rezerve za pokretanje privrede", smatra Baletić.

On time podsjeća na poznatu tezu nekih ekonomista, koji odavno optužuju političku elitu da je strategiju monetarne politike prepustila interesnim krugovima velikih bankarskih kuća, trgovaca i uvoznika. Cijenu moraju plaćati domaći proizvođači i izvoznici. S monetarnom politikom baziranom na domaćoj valuti koja je čvrsto vezana za euro, tvrde oni, nema spasa gospodarstva kroz poreznu ili industrijsku politiku.

Uostalom, odnos države prema privatnim, često i transnacionalnim bankama, ogleda se danas i u poreznoj politici, ne samo u monetarnoj. Od svih pobrojanih mjera koje zahvaćaju i najšire stanovništvo i poduzetnike, banke nisu osjetile pritisak ni sa jedne strane. A sve češće u javnosti može se čuti kako upravo u tome i leži naš glavni problem: pošteđen je onaj tko ima najviše i kome se isplatila čak i kriza.