Nogometni susret hrvatske reprezentacije na maksimirskom stadionu - bez rasizma, bez fašističkih povika (''Za dom spremni''), bez kukastih križeva, bez svih necivilizacijskih klicanja koji su hrana dijelu navijača. Napokon!

Da, ali i nogometni susret bez navijača na tribinama. (Kazna UEFA-e za kukasti križ na travnjaku Poljuda.)

Koliko god su povici dijela publike mora svakom poštenom nogometnom zaljubljeniku, svakom normalnom navijaču nogometne reprezentacije, svakom normalnom Hrvatu i građaninu Hrvatske, toliko je i avetinjski jezivo, a svakako tužno i besmisleno igrati nogomet bez gledatelja.

Još kad se s neba spusti tolika kiša, kao za vrijeme nogometnog sraza Hrvatske i Bugarske, predstava poprima i elemente teatra apsurda.

Unatoč svemu sama nogometna igra na terenu, gledajući iz hrvatske perspektive, bila je dojmljiva, a zalaganje igrača, trud za svaku loptu, uklizavanja unatoč svojim skupim nogama - za svaku pohvalu.

Kao što su i obećali - ostavili su srce na terenu što je rezultiralo pobjedom. S druge strane - navijački protesti su demokratsko građansko pravo, a da se ubuduće utakmice reprezentacije ne igraju pred 150 ljudi na Maksimiru ili Poljudu, treba razmisliti o drukčijem artikuliranju prosvjeda.

Ne vadi se trun iz oka oštricom noža.