Hrvatska nema prevelik javni sektor, osim kada je riječ o udjelu zaposlenih u javnim poduzećima u ukupnoj zaposlenosti, pokazala je komparativna analiza usporedbe veličina javnoga sektora u Hrvatskoj u odnosu na zemlje Europske unije čiji su rezultati objavljeni u najnovijem broju časopisa "Društvena istraživanja" Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" koje prenosi Hina.

U članku "Komparativna analiza zaposlenosti i naknada za zaposlene u javnom sektoru u Hrvatskoj i u Europskoj uniji" autori Predrag Bejaković, Vjekoslav Bratić i Goran Vukšić iz zagrebačkog Instituta za javne financije usporedili su u razdoblju od 2005. do 2008. godine veličinu javnoga sektora u Hrvatskoj u odnosu na zemlje Europske unije analiziravši više pokazatelja zaposlenosti u javnom sektoru (tj. njegovim pojedinim segmentima) te rashoda opće države.

"Komparativna analiza pokazuje da, prema većini pokazatelja o zaposlenosti, Hrvatska nema prevelik javni sektor, osim kada je riječ o udjelu zaposlenih u javnim poduzećima u ukupnoj zaposlenosti. Udio rashoda opće države za naknade zaposlenika u Hrvatskoj niži je od prosjeka zemalja EU-a, ali je u prve tri godine promatranog razdoblja bio viši od istovjetnog udjela u zemljama Srednje i Istočne Europe (SIE)", navode autori. Napominju i da je udio ukupne potrošnje opće države u BDP-u za Hrvatsku niži od istovjetnih udjela u zemljama EU-a i zemljama Srednje i Istočne Europe.

Analizirajući udio zaposlenih u javnim poduzećima u ukupnoj zaposlenosti zemalja EU-a i u Hrvatskoj, autori navode kako je u Hrvatskoj udio zaposlenih u javnim poduzećima bio značajno viši od EU prosjeka. Tako je u Hrvatskoj taj udio tijekom analiziranog četverogodišnjeg razdoblja u prosjeku iznosio 13,8 posto (u istovjetnom udjelu prednjače tek Grčka i Poljska), dok je prosječan udio za zemlje EU-a iznosio između 6,20 i 7,13 posto.

"Kada je riječ o zemljama SIE, vidi se da je udio zaposlenih u javnim poduzećima tih zemalja viši nego u ostalim zemljama EU-a, što može biti odraz još nedovršenoga procesa privatizacije. Međutim, udio zaposlenih u Hrvatskoj značajno je viši od prosjeka i za tu grupu zemalja", upozoravaju autori.

Autori smatraju i da rashodi za naknade zaposlenima opće države u Hrvatskoj ne predstavljaju veći teret za porezne obveznike u odnosu na odgovarajući prosječni teret u drugim europskim zemljama, mjereno udjelom u BDP-u.

Navode kako je prosječan udio rashoda proračuna opće države za naknade zaposlenima u zemljama EU-a (od 2005. do 2008.) varirao između 10,73 i 11,15 posto BDP-a dok je u Hrvatskoj prosječna vrijednost tog udjela rashoda proračuna tijekom istog razdoblja iznosila 9,92 posto BDP-a i za svaku je promatranu godinu bila niža od prosjeka zemalja EU-a.

"Međutim, u usporedbi sa zemljama Srednje i Istočne Europe, vidi se da je udio rashoda za naknade zaposlenima u BDP-u u Hrvatskoj nešto viši od prosjeka za tu skupinu zemalja, osim u 2008. godini, kada dolazi do značajnoga povećanja prosječnog udjela za te zemlje", ističu autori.

Analizirajući i podatke o prosječnom udjelu rashoda proračuna opće države za naknade zaposlenima za 2009. godinu, autori napominju kako su u toj godini gotovo sve promatrane zemlje iskusile pad BDP-a te je u gotovo svim zemljama (osim u Latviji, Mađarskoj i na Malti) došlo do povećanja udjela rashoda za naknade zaposlenima u BDP-u. No, udio za Hrvatsku ostao je značajno niži od prosjeka EU-a te nešto niži i od prosjeka zemalja Srednje i Istočne Europe.

Podsjećaju i da je zbog recentnih recesijskih kretanja Hrvatska, kao i mnoge druge zemlje, bila prisiljena na fiskalnu konsolidaciju radi ograničena fiskalnog prostora u cilju održavanja makroekonomske stabilnosti.

Smatraju kako, unatoč teškom kriznom razdoblju i potrebnom zaustavljanju potencijalno neodrživih fiskalnih trendova, problemu zaposlenosti u javnom sektoru općenito treba pristupiti staloženo i objektivno te djelovati izvan dnevnopolitičkoga konteksta, a u cilju unaprjeđenja čitavoga sustava na srednji i dugi rok.

"Pri tome treba staviti poseban naglasak na učinkovitost, koja ne ovisi isključivo o zaposlenima nego i o organizaciji, upravljanju, sustavu nagrađivanja itd. Kratkoročnim, a odveć restriktivnim, mjerama može se, s jedne strane, trajno naštetiti kvaliteti usluga koje javni sektor pruža, ako to dovede do odlaska kvalitetnijih zaposlenika, dok se, s druge strane, preekspanzivnom politikom plaća i novoga zapošljavanja može ugroziti financijska stabilnost javnoga sektora, pa i čitavoga gospodarstva", upozoravaju autori.

Napominju i da, ako bi se pribjeglo smanjenju broja zaposlenih u nekim segmentima javnoga sektora (npr. podugovaranjem uz pretpostavku veće učinkovitosti privatnoga sektora), treba pratiti poboljšava li se time omjer kvalitete usluga prepuštenih privatnom sektoru i njihove cijene.