Tri zemlje zapadnog Balkana potpisale su krajem prošlog mjeseca sporazum o suradnji na zajedničkom razvoju prema članstvu Europske unije. Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija, naime, udružile su se tako u okviru novog projekta zvanog Open Balkan, a ustvari je posrijedi modifikacija ranije inicijative pod nazivom Mini Schengen.Trima partnerima u planu je suradnja u područjima trgovinskih odnosa, radno-tržišnih pitanja, i međusobnom svladavanju izvanrednih stanja.

Projekt je u međunarodnoj javnosti ocijenjen suzdržano, iako mu se priznaje svrsishodnost s obzirom na realne potrebe, ali je ujedno izložen i kritikama. Ponajprije su to prigovori zbog izdvajanja mimo ostatka regije koji još nije u Europskoj uniji - Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova. Pojedini analitičari također su sumnjičavi prema krajnjim namjerama srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. No bez obzira na sve to, činjenica je da sama Europska unija već izvjesno vrijeme posustaje u politikama spram zapadnog Balkana. Teško je stoga zamjeriti državama te regije zbog samog pokušaja da nešto poduzmu vlastitim snagama i zajednički.

Manjak artikulacije

Bruxelles dakle iskazuje rastuću političku pasivnost kad se radi o zapadnom Balkanu. Sjeverna Makedonija je od pojedinih članica EU-a u tom kontekstu doživjela i razmjerno ponižavajući tretman. Nakon razdoblja proaktivnosti, briselska politika tu ispoljava stanoviti zamor, ali tim više upada u oko pozicija Hrvatske u odnosu na regiju. Jer, premda je RH zemlja s najsvježijim iskustvom pristupanja članstvu EU-a, i prva je susjeda polovini nečlanica sa zapadnog Balkana, ona za njih djeluje prilično nezainteresirano.

Takvo smo praktično držanje Hrvatske propitali uz pomoć neovisnih analitičara koji dobro poznaju situaciju u i regiji. Svakako da u tome nismo imali na umu nikakvu patronizirajuću ulogu RH prema susjedima, nego funkciju pomagača u povezivanju i razvoju zahvaljujući većem iskustvu i geopolitičkom statusu. Ona bi pritom mogla unaprijediti i njezin vlastiti međunarodno-politički rejting. „I ne možemo pritom reći da RH uopće ne sudjeluje u sličnim regionalnim procesima", rekla nam je Senada Šelo Šabić.

Ta istraživačica sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) navodi zatim momente poput Berlinskog procesa, ili onoga pod imenom Brdo-Brijuni. „No primjećuje se manjak jasno artikuliranih nacionalnih interesa i strategija u kontekstu koji spominjete", dodala je, „a pasivnost Vlade RH prema regiji se bilježi još od 2016. godine. S druge strane, treba reći da je u međunarodnim krugovima prepoznata pojačana aktivnost Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, ali to nije ocijenjeno pozitivnim. Smatra se da nastup RH prema BiH ne koristi ni samoj RH, koliko valjda odgovara nekim izdvojenim grupacijama."

Svjetonazorska reorijentacija

Šelo Šabić nastavila je pojašnjavati da je Hrvatska bila otvorenija prema regiji u fazi svog približavanja EU-u i neposredno nakon ulaska u članstvo: „Postojala je institucionalna suradnja, odjel za prijenos znanja stečenih u procesu pristupanja EU-članstvu, stručna podrška susjedima. Trebalo bi samo vidjeti koliko je diplomata iz npr. Makedonije i Albanije tada s hrvatskim kolegama prolazilo razne teme." A podsjećamo i da se još u vrijeme premijerke Jadranke Kosor objavljivalo kako Vlada RH susjedima ustupa prijevode europsko-unijskih pravnih spisa u višemilijunskoj vrijednosti.

Naša sugovornica s IRMO-a sadašnju hrvatsku fazu prepoznaje kao odraz svjetonazorske reorijentacije tokom posljednjih godina. „Uz to je možda riječ i o zamoru EU-a zbog proširenja, izbjegavanju kriza, populizma itd. Ili o tome što ovu inicijativu predvodi Vučić, a između njega i Zagreba nerijetko je bilo trzavica. No sve se to ogleda u nedostatku artikulirane regionalne politike, ili pak ta pasivnost reflektira strateški interes koji je usmjeren drugdje. A nije sporno ni to da sama Europska unija sve više pokazuje nedostatak kapaciteta i interesa oko ove regije", mišljenja je Senada Šelo Šabić.

Pitanja iz prošlosti

Hrvatska je prema tome dobila potvrdu o dosegnutim određenim standardima, političkim i ekonomskim i pravnim, ali u praksi nerijetko podilazi mnogim populističkim interesima nauštrb tih kriterija: „Otvaraju se ili produbljuju već postojeći jazovi kad god se u hrvatskom društvu pokreću pitanja iz bliže ili dalje ratne prošlosti, koje su često na putu razgovorima o sadašnjosti i budućnosti sa zemljama regije."Da RH deklarativno podržava proširenje EU-a u zapadnobalkanskoj regiji, ali dnevnopolitičkom retorikom često daje do znanja da ona već ima povoljniju poziciju od susjeda,smatra Anida Šabanović, direktorica neovisne think-tank organizacije Vanjskopolitička inicijativa BiH iz Sarajeva.

Šabanović nam je potom ukazala na izvjesne političke mane različitih zemalja regije, susjeda Hrvatske, koje utječu na ovdje predstavljene odnose. No istodobno je iskazala žaljenje zbog dojma da se službena hrvatska politika stavlja na stranu onih koji poriču bosanskohercegovačku perspektivu ojačavanja građansko-političkih kapaciteta umjesto etnocentrične logike isključivosti. „Ova logika se kontinuirano pokušava prenijeti i u EU-institucije bez obzira na suprotne signale iz većine europskih prijestolnica i Washingtona", kaže ona.

Lučonoša ili piroman

A tako bi se mogla analizirati pozicija Hrvatske prema svim zemljama zapadnog Balkana, od najkritičnije postavljenih odnosa do onih gotovo idiličnih. No bez obzira na razlike, ostaje izvjesnim da RH ima jednu neiskorištenu prednost, ili kvalitetu, kako se uzme, a to je status članice EU-a.„BiH koja je, zahvaljujući svojim slabostima, još uvijek prije predmetom nego sudionikom ovih događaja, bori se s unutarnjim razlikama koje ciklično potpisuju sve do sada rečeno. Hrvatska jest u poziciji da bude i lučonoša i piroman. I jedna i druga uloga svijetle. Samo je pitanje što ostaje iza toga, na putu razgovorima o sadašnjosti i budućnosti sa zemljama regije", zaključila je Anida Šabanović.

Umjesto pasivnosti koju možda izaziva i strah od unutarnjih optužbi zbog okretanja prema istoku, ona bi tu svoju poziciju mogla iskoristiti i za vlastito političko i demokratsko ojačavanje. Ipak, RH zasad uporno bira nezainteresiranost, izbjegavajući podjednako rizike i mogućnost da učini nešto u općem interesu.