Oko malo čega je  hrvatska javnost složna kao na temu domaćeg pravosuđa. Gotovo konsenzualno, prema medijskim anketama te agencijskim studijama, a i velikom dijelu pravne znanosti, smatra se da tu granu vlasti izrazito odlikuju nedjelotvornost i koruptivnost. Kao najbolji pokazatelj obično se uzima činjenica da je prošla tri desetljeća kažnjeno jako malo krivaca za privredni kriminal. Jer to da je npr. hrvatsku privatizaciju u golemoj mjeri odlikovala kriminalna pozadina, ne dovodi u pitanje takoreći nitko. Ipak, teško se dosjetiti iole poznatijih imena koja su zbog toga poslana u zatvor.

Ova tema aktualizirana je u posljednje vrijeme raznim diskutabilnim momentima. Predsjednik RH Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, primjerice, prepiru se oko načina izbora čelne osobe Vrhovnog suda RH. Pritom prvi ističe da je pravosuđe kronično uzurpirano interesom HDZ-a, najveće hrvatske stranke. Pravomoćni osuđenik Zdravko Mamić, pak, ovih dana uzdrmava javnost optužbama konkretnih sudaca za korumpiranost. No pokušali smo se ovom prigodom, umjesto razmatranja pojedinačnih predmeta, vratiti na temelje problema i uz pomoć eksperata utvrditi o kojim je općim uzrocima riječ.

Stručna i etička stagnacija

„U vrhu sudbene vlasti smijenjeni su oni kadrovi koji su mogli biti jezgra kvalitetnog neovisnog pravosuđa, a instalirani oni koji će biti poslušni. U ovom pak stoljeću imamo situaciju da je pravosuđe, ili bar njegov vrh, i dalje pod političkim utjecajima. Razlike u našoj regiji postoje, npr. u Hrvatskoj je vrh sudbene vlasti politički više orijentiran udesno, dok je u Sloveniji on u prosjeku skloniji lijevim opcijama", mišljenja je prof. Uzelac. Ujedno napominje da je sudski kadar stagnirao i u stručnom, ne samo u etičkom pogledu, dok poželjnost sudačkog posla opada.U takvom kontekstu, a na pitanje kako načelno postići viši stupanj neovisnosti o strankama i kapitalu, prof. Alan Uzelac s Pravnog fakulteta u Zagrebu ističe da potpuna autonomija pravosuđa ne bi ni bila dobra. „Tri grane vlasti", dodao je on, „trebaju se uzajamno uravnotežiti i spriječiti izolaciju bilo koje od njih." Zatim se osvrnuo na vrijeme osamostaljenja RH prije tri desetljeća. Tad je i pravosuđu bio namijenjen odmak iz dotadašnje doktrine jedinstvenosti državnih vlasti, ali je umjesto emancipiranja i stabiliziranja poduzeto nešto drugo.

„Bolji studenti više ne žele na sudove. Zatim se i pravosuđe", nastavlja ovaj profesor s Katedre za građansko procesno pravo, „zbog većim dijelom zaslužene negativne reputacije, počelo ponašati obrambeno, zatvarati prema javnom dijalogu. Pretvorilo se u neku vrstu interesne skupine, makar u smislu njegove opće psihologije, koja sve dijeli na 'naše' i 'njihove'." A na pitanje o brzoj recepturi ozdravljenja, Alan Uzelac nastavlja u istom tonu, riječima da je pravosuđu nužan rad na otvaranju prema društvu u cjelini. To podrazumijeva i uključivanje „autsajdera" u sustav.

Suglasnost javnosti i znanosti

Za početak, neophodni su zahvati poput imenovanja za suce uglednih pravnika izvan sudačke struke, te  kooperacija umjesto svođenja na dva nepomirljiva tabora. Pravosuđe treba pluralizirati i modernizirati, ali - prema mišljenju našeg sugovornika - u RH i oni koji iz pravne znanosti žele ući u pravosuđe, bivaju ponižavani i diskvalificirani: „Za promjenu je nužna politička volja koju, međutim, ne vidim ni kod jedne od jačih stranaka. Političkoj eliti odgovara da ima ovakvo pravosuđe kao dežurnu metu javne kritike, radi skretanja pažnje sa svojih aktivnosti."

Na istoj instituciji - najvećoj hrvatskoj u ovom znanstvenom području - za mišljenje smo upitali i doc. Zorana Burića koji nas je najprije upozorio da se mora ograničiti na kazneno pravosuđe, kao područje kojim se profesionalno bavi. Za razliku od građanskog pravosuđa s kojim ljudi češće dolaze osobno u kontakt, naime, dojam o kaznenom više stječu posredno. Znanstvenici svoj uvid stječu istraživanjem, ali doc. Burić ističe da su građani i pravni znanstvenici u Hrvatskoj suglasni u zaključku da domaće pravosuđe i može i treba funkcionirati bolje.

Podkapacitiranost institucija

„I to", nastavio je on, „u svim segmentima rada. No pogrešan je općeniti zaključak da je hrvatsko kazneno pravosuđe neefikasno. Činjenica je da je Hrvatska izuzetno sigurna država, a kazneno je pravosuđe bitan društveni mehanizam koji značajno pridonosi takvom stanju. Način na koji se u kaznenom pravosuđu procesuiraju slučajevi klasičnog kriminala općenito možemo smatrati zadovoljavajućim. Problemi postoje u predmetima koji su pravno i stvarno složeniji, a to su predmeti političko-gospodarskog kriminala." No koji bi se uzrok tog problema moglo izdvojiti kao glavni?

„Ako bih od stručnih trebao izdvojiti samo jedan, onda bi to bila potkapacitiranost institucija kaznenog pravosuđa da na odgovarajući način procesuiraju te predmete", odgovorio nam je ovaj ekspert. Ipak, dok smo već čuli ponešto o zatvorenosti pravosuđa, nameće se pitanje kako izgleda dijalog i suradnja između prakse i znanosti. „Dosta loše. Odgovornost za to snose obje strane. Hrvatska je pravna znanost usredotočena na pravnu teoriju i normativni diskurs, a premalo na istraživanja koja su usmjerena na funkcioniranje prava u praksi. Razlozi za to su također višestruki", kaže doc. Burić.

Prezir i nerazumijevanje

„To je prilično svetogrdno kazati, no pravosuđe je toliko neovisno da i politika dobrih namjera ne bi bez pravosudne potpore iznutra mogla ništa učiniti da se situacija u pravosuđu popravi. Rješenje? Ili pravosuđe može samo krenuti u reforme, za što se dosad nije pokazalo dovoljno volje, ili politici treba dati mogućnost da ima učinkovite mehanizme utjecaja na to da se pravosuđe institucionalno, personalno i organizacijski ojača", zaključuje doc. Burić. Uz napomenu o efektu dvosjeklog mača, jasno: da ti mehanizmi opet ne budu toliko snažni da dovedu u pitanje samu neovisnost pravosuđa.Razlozi su dijelom posljedica neprepoznavanja posebnosti pravnih znanosti u okviru znanstvenog sustava u RH. Potonji kao opća pravila znanosti nastoji nametnuti ona koja su prilagođenija prirodnim ili tehničkim znanostima. „A odgovornost za lošu suradnju pravne znanosti i pravne prakse snosi i pravna praksa, koja često pokazuje prezir i nerazumijevanje prema pravnoj znanosti", drži Zoran Burić. I on smatra da je pitanje o mjeri neovisnosti pravosuđa složenije negoli se u pravilu misli, ali i da je ono u RH čak - previše neovisno.