Politički odnosi Hrvatske sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom su posljednjih tjedana u padu, iako ni ranijih barem nekoliko godina nisu bili za pohvalu. No dodatno se zaoštrilo između Zagreba i Beograda po pitanju transporta energenata iz Rusije, hrvatskim naftovodom Janaf, a u kontekstu politike Europske unije spram režima Vladimira Putina. Kad je posrijedi BiH, potenciran je problem ponovnog izbora Željka Komšića u tročlano Predsjedništvo te zemlje. Naime, RH ostaje pri stajalištu da taj predstavnik nema legitimitet da službeno predstavlja tamošnje Hrvate, jer su ga i ovaj put izabrali Bošnjaci.

Agresivnom retorikom se pritom ističe Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, na račun hrvatskih političara i medija. Za njim ne zaostaje mnogo Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske. Doduše, njegov utjecaj u RH je i formalno i realno nemjerljivo manji od onog što ga ima Vučić u svojoj zemlji. Nekome takav razvoj situacije u sve tri spomenute države zasigurno odgovara, ali je teško reći kakav je točno interes naroda koji se navikavaju na tenzije kao redovno stanje, a ne izvanredno. „Vučić zapravo ponovno nastoji skrenuti pozornost javnosti s ozbiljnijih problema koje ne rješava", smatra Božo Kovačević.

Eliminiranje sugovornika unaprijed

Ovaj bivši veleposlanik RH i predavač u Visokoj diplomatskoj školi Dag Hammarskjöld u Zagrebu, rekao nam je kako ne vjeruje da je srpski predsjednik zaista mislio da Hrvatska ne kani dosljedno provoditi sankcije EU-a prema Rusiji. „Možda je Hrvatska to mogla taktički mudrije odigrati", dodao je, „pa da ne bude baš ona ta koja će na sjednici Europskog vijeća predložiti odbacivanje izuzeća Srbije od provedbe sankcija. Da je to prepustila nekome drugom - a posve sigurno bi to netko izveo, te nipošto ne bi izuzeće prošlo neopaženo - sve bi opet bilo isto, ali Vučić ne bi imao izgovor da optuži Hrvatsku."

„No to je samo formalnost, dok naftovod jest hrvatski, i za promet njime se ipak pita RH, u krajnjoj liniji. Kako god, to ne daje za pravo Vučiću da takav aktualni problem povezuje s 1941. godinom. Još jednom je hrvatsku vlast nazvao ustaškom u nakani da odnose obilježi iracionalnošću. Očito ne želi rješavati otvorena pitanja, sugovornike apriorno eliminira kao nepopravljive zločince. I pokazuje da mu je politika igre na dvije karte, europsku i rusku, stjerana u škripac, pa više ne može pred svojom javnošću biti spasitelj koji nabavlja jeftino gorivo dok ostatak Europe pati", drži Kovačević.

Hrvatski politolog i analitičar Davor Gjenero smatra pak da je o odnosima Hrvatske i Srbije danas teško govoriti jer oni u biti - gotovo da ne postoje. Slaže se s procjenama da je priča oko naftovoda iskonstruirana, čak i kad Hrvatska eventualno koristi situaciju da bi negdje skuplje naplatila transport. No bilo da se radi o energentima ili drugim temama, on vjeruje da aktualni srpski režim koristi Hrvatsku kao prikladnog žrtvenog jarca na kojeg će preusmjeriti krivicu za vlastite neuspješne javne politike. „Svejedno, treba reći i da je RH dijelom suodgovorna za takav odnos", ocijenio je Gjenero za DW.

Zainteresiranost međunarodne zajednice

„Jer, dugo se činilo, dok još nije bilo toliko zaoštreno", nastavlja on, „da hrvatski premijer Andrej Plenković odbija dijalog zbog nešto manjih provokacija, sudeći kako će to neminovno prerasti u sukob. I nije on taj sukob izazvao, ali je nepotrebno ulazio u indirektan duel. To danas nepotrebno čini i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, a takvo držanje ipak treba izbjegavati, ne pristati na tu razinu odnosa. S hrvatske strane pretjeruje jedino Zoran Milanović, u svom stilu koji njeguje otkako je predsjednik države, pa nepotrebno odgovara na problematične izjave s druge strane."

„Nažalost, isti taj predsjednik RH doprinosi kvarenju odnosa između Hrvata u BiH i Bošnjaka. Pozitivno je u tom kontekstu, po mom uvjerenju, što se nazire put izlaska iz 'trapule' u koju su oni zapali posljednjih godina", zaključio je ovaj analitičar, pojašnjavajući zatim kako misli na međunarodne okolnosti koje su trenutno na snazi. Prema njegovu viđenju, Sjedinjene Države kao najutjecajniji faktor, te Christian Schmidt kao Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, nastoje odnos između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH vratiti na pozicije Washingtonskog sporazuma.

Taj dokument supotpisan je 1994. godine, u vrijeme rata, kad je situacija bila neusporedivo teža, a Gjenero kaže da je trebalo okončati nešto što je kasnije službeno nazvano zločinačkim pothvatom. „To je tad pretvoreno u savezništvo, pa bi savez pogotovo morao biti ostvariv i danas. Uza sve mane na obje strane, ima prostora da se postigne zadovoljavajući dogovor. Vlasti će se tamo ipak konsolidirati i krenut će razgovor o promjeni izbornog modela nabolje. Ako se SAD i EU budu nadalje angažirale barem koliko je to slučaj u ovom trenu, optimizam ima osnove", rekao je Davor Gjenero.

Prvo kooperativnost, onda promjene

Božo Kovačević dijeli dojam da međunarodna zajednica konačno pokazuje odgovarajuću razinu interesa za događaje u BiH, s obzirom na ponavljanje brojanja glasova s izbora u Republici Srpskoj. Ukazuje i na činjenicu da Visoki predstavnik može mijenjati Ustav Federacije BiH koji nije dio Daytonskog ugovora, ali ne i Ustav BiH koji to jest. „No treba znati da je Komšić izabran u skladu s potonjim, što god mislili o tome, pa je štetno što se dio vlasti u RH ponaša kao da je on tu persona non grata. Isključivanjem njega Hrvatska neće uspjeti u promjeni Ustava i izbornog sustava BiH", tvrdi Kovačević.

„RH mora poštivati čak i institucije koje želi mijenjati, ako želi biti shvaćena kao faktor stabilnosti, jer ih supotpisuje. Ne zaboravimo da su neki istaknuti članovi HDZ-a pod američkim sankcijama zato što su zbog Komšića blokirali rad institucija BiH. Put je jasan: postoji međunarodno Vijeće za implementaciju mira, i postoje aktivne zemlje-članice koje su podržale novo brojanje glasova te pokazale zainteresiranost", rekao je ovaj bivši diplomat uz napomenu da Hrvatska tamo mora tražiti saveznike za mijenjanje Daytonskog ugovora, ali ne mimo njegova cjelovitog poštivanja prije same takve promjene.