Hrvatski sportaši bili su 2018. godine izuzetno uspješni - zaključak je kakav se u ovom slučaju smije istaknuti odmah na početku osvrta na proteklih dvanaestak mjeseci. Za njega nije potrebna statistička provjera i usporedba s drugim rodnijim godinama. Već i specifična težina samo nekih medalja ovoga puta izdvaja 2018. kao jednu od najposebnijih i najblistavijih godina u povijesti sporta u Hrvatskoj.

Jer, općepoznato je i jednako sveprihvaćeno da su nogometno-reprezentativno svjetsko srebro i tenisko-reprezentativna titula svjetskog prvaka u istoj godini dovoljni za to. Finale Mudijala u Rusiji, dakle, i osvajanje Davisova kupa. Koliko god bilo delikatno uspoređivati olimpijske godine s ostalima. A godina je pritom donijela još niz svjetskih zlata, i drugih medalja na svim međunarodnim razinama, do Mediteranskih igara. No dok je još o nogometu i tenisu riječ, spomenimo da se iz dviju nacionalnih ekipa naročito ističe po jedan igrač.

Prvo, također općeprihvaćeno u hrvatskoj javnosti, tu je Luka Modrić, proglašen za najboljeg igrača reprezentativnog turnira i najboljeg nogometaša svijeta ove godine u svim najvažnijim izborima. Ali i Mate Pavić, specijalist za teniske parove, postao je u međuvremenu svjetski broj jedan u toj disciplini.

Posvećenost gradnji kolektiva kao put do individualne titule

O prvom hrvatskom nogometašu s takvim priznanjima rečeno je u medijima zacijelo već sve. Bilo je i osporavanja, odmjeravanja s dvojicom još uvijek itekako aktivnih osvajača prethodnih deset titula najboljeg igrača svijeta. Mimo toga, spomenut ćemo eventualno samo kako je impresivna činjenica da je Modrić do tih individualnih počasti došao kroz iznimnu podređenost kolektivu, te gradnju timske igre iz razmjerne pozicijske i taktičke sjene, koja će baš zbog njega postati tako važnom.

Sve je u vezi s njim dobro sažeo Mario Stanić, bivši reprezentativac, kad su ga iz Večernjeg lista pozvali da se pridruži žiriju za izbor hrvatskog nogometaša godine. "Ah, dragi", citiran je potom Stanić u Večernjaku, a poziv je ipak prihvatio, "pa što će ti žiri, zar nije sve jasno?"

Na žalost, ne možemo šampionima u ostalim sportovima posvetiti niti ovoliku simboličku pažnju koliko smo odvojili za Modrića. On je privlači kao najuspješniji, dabome, ali prvenstveno zbog neusporedive gravitacijske moći nogometa među svim sportovima. Ostale važnije uspjehe, pojedinačne i ekipne, uglavnom ćemo samo pobrojati, da nam se pregled sportske godine ne oduži baš pretjerano. Glavna kvaliteta ukupne berbe medalja, može se uvodno reći, sastoji se u zastupljenosti zavidnog broja obitelji sportova ili ma koju podjelu imali u vidu.

Ali, sveukupno gledano, tu su naime razni sportovi timski i pojedinačni s loptom, lopticom, kuglom i boćom. Tu su nadalje atletika, i zimski sportovi, i sportovi na vodi, pa borilačke vještine, gađanja iz više vrsta sportskog oružja, i - kao što obično ide na kraju sportske rubrike - šah.

Pregršt svjetskih i europskih medalja u čitavom nizu sportova

Kad smo već kod obitelji, uz navedene dvije momčadi svakako treba navesti i još nekoliko upravo - obiteljskih. Valent i Martin Sinković izborili su se ove godine za svjetsko i europsko zlato u dvojcu bez kormilara. Šime i Mihovil Fantela postali su svjetski prvaci u jedrenju, klasa 49-er, dok su sestra i brat Valentina i Domagoj Pereglin europski prvaci u samostrelu. Ujedno su i muška i ženska reprezentacija u potonjoj disciplini također osvojili titule prvaka Europe.

Nikolina Šustić je svjetska prvakinja u ultramaratonu - utrci na 100 kilometara - a ženska atletska reprezentacija u istoj kilometraži osvojila je broncu. Hrvatske odbojkašice, pak, ponijele su zlato s Mediteranskih igara. Stolnotenisačice iz zagrebačkog kluba "Dr. Časl" osvojile su europsku Ligu prvaka.

Pojedinačno, izdvojit ćemo još Ines Maričić, novu svjetsku prvakinju u kuglanju, svjetsku broncu Snježane Pejčić u streljaštvu, europska srebra Sandre Perković u bacanju diska i Kristine Tomić u taekwondou. Od muških su tu svjetski prvak u karateu Ivan Kvesić, i svjetski prvak u jedrenju na dasci - disciplina slalom - Enrico Marotti, dok je Petar Gorša uzeo čak dva svjetska srebra u streljaštvu.

Dodajmo i osvajače europskih zlata u muškoj konkurenciji: Toni Kanaet i Lovre Brečić u taekwandou, Ivan Šarić u šahu, Pero Ćubela u boćanju. Konačno, na Paraolimpijskim zimskim igrama je Dino Sokolović osvojio zlato u alpskom skijanju, a Bruno Bošnjak u snowboardu. Anđela Mužinić je 2018. ponijela broncu na svjetskom prvenstvu za stolnotenisače s invaliditetom.

Mrlje na sportu koje uz najveća odličja izražavaju duh vremena

Tako stvari stoje kad se podvuče crta pod minimum izdvojenih sportskih trijumfa, ako medalje uzmemo kao primarni kriterij uspješnosti. Ipak, za dobrobit sporta u Hrvatskoj kao vrijedne društvene djelatnosti, nećemo zaboraviti ni manje popularne aspekte. Odnosno, sve ono najvažnije što tim vrijednostima načelno stoji na putu, što ih kompromitira i zlorabi. Ne bi li iduće godine bile još uspješnije, i to nipošto samo u pogledu osvojenih odličja.

Vratit ćemo se stoga opet malo na nogomet, čijom rak-ranom, što se tiče Hrvatske, ostaje problem samog karaktera pripadajuće sportske organizacije. Ne moramo iznova podsjećati na uzurpiranost nacionalnog saveza po privatnom interesu izvjesnog kruga povezanih funkcionera.

Sudsko procesuiranje glavnih među njima dosad nije bitno promijenilo kvarne odnose. Ali, naglasilo je dramatičnu involviranost pojedinih igrača-reprezentativaca. Tako se ispostavilo i to da se u figuri Luke Modrića susrelo ono najbolje i najgore u hrvatskom nogometu. Najbolje u vrhunskom izdanju same te igre i u pristupu njoj, a najgore u kroničnoj okaljanosti mučnim popratnim igricama oko terena, što je ujedno valjda pokazatelj povijesnog momenta u kojem živimo.

Država i dalje ne ulaže u amaterski sport, ali ni puno šire

Zaključno, konstatirajmo da se država i dalje ne pača u sport tamo gdje bi trebala, ali rado to čini tamo gdje treba njoj, tj. političarima. Nisu porasla ulaganja u amaterski, narodni, reakreativni i školski sport. Ali, ne smije se smetnuti s uma da javne subvencije padaju, gledamo li na većoj skali, i u drugim sličnim područjima - kulturi, znanosti, obrazovanju.

Prosperirali su ponajviše komercijalniji i općenito skuplji sportovi, te privatne i obiteljske sportske incijative. I notorni političari svih boja, uvijek spremni preuzeti dio zasluga za sportsko-šampionska dostignuća. Voljeli bismo ih ubuduće vidjeti malo više i dok se te medalje tek pripremaju.

Baš zbog toga, nakon svjetskog nogometnog srebra dosta se u Hrvatskoj pričalo o mogućoj iskoristivosti njegova popratnog društvenog kapitala. I dobro je, čini se, zatim predvidio sociolog sporta Ozren Biti: "Sav taj zanos oko nogometa i inducirana nacionalna euforija više bi u konačnici, kao materijal, odnosno podloga za populističku retoriku, mogli koristiti hrvatskim političarima u dizanju vlastitog, generalno srozanog rejtinga, negoli će pomoći 'običnom' čovjeku."