Umjereno korumpirani lokalni šerifi dobro su primljeni među biračima, kaže istraživanje koje je za Hrvatsku udrugu banaka proveo Vuk Vuković sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa 

Iako u Hrvatskoj ima primjera u kojima su birači kaznili 'lokalne šerife', u mnogim sredinama i dalje ima onih koji neometano vladaju više od desetljeća, uspješno balansirajući s biračima prihvatljivom razinom korupcije.

Kako bi otkrio koja je 'prihvatljiva' razina korupcije, Vuković je proučio podatke o javnim nabavama provedenim u 300 gradova i općina od 2009. do 2011. Iz njih je izdvojio sumnjive natječaje i ugovore koje su s lokalnom samoupravom potpisale tvrtke bez zaposlenih kao jedini ponuditelj, tvrtke sa znatno nižim kapacitetima od onih koje zahtijeva dodijeljeni im posao i sl.

Vrijednost tih natječaja usporedio je s vrijednošću ukupne javne nabave za svaku jedinicu lokalne samouprave, a tako dobiveni rezultati pokazali su da lokalni političar svojim pristašama slobodno može usmjeriti više od polovice novca namijenjenog javnim nabavama, a da time ne ugrozi vlastiti položaj nego čak i poveća vjerojatnost reizbora.

Političaru se povećava vjerojatnost ostanka na vlasti ako je prosjek sumnjivih natječaja otprilike na četvrtini ukupnih natječaja, no iznad te razine smanjuje vjerojatnost svojeg reizbora, navodi Vuković.

U pokušaju da odgovori zašto birači toleriraju i do određene mjere čak i nagrađuju korumpirane političare, Vuković se poziva na seriju istraživanja skupine američkih politologa, čiji su rezultati objavljeni 2005. u knjizi 'The Logic of Political Survival'.

Rezultati tih istraživanja pokazali su da političari osvajaju vlast i na njoj dugo ostaju ako uspostave dovoljno moćnu skupinu koja ih podupire, tzv. 'pobjedničku koaliciju', ali ne koaliciju stranaka, nego spregu političara, lokalnih poduzetnika i drugih interesnih skupina, to jest koruptivno umreženo biračko tijelo.

Takvo umrežavanje nije skupo u malim izbornim jedinicama, gdje za izbornu pobjedu treba kupiti potporu samo nekoliko stotina birača. U većim sredinama političar pak može osigurati potporu istaknutih članova zajednice, primjerice sindikalnih čelnika ili vjerskih poglavara, ili sklapati dogovore s lokalnim poduzetnicima koji će mu financirati izbore, a on će im zauzvrat usmjeriti dio proračunskog novca.

Da bi se takvoj praksi stalo na kraj, Vuković predlaže zakonsko ograničavanje mandata lokalnih čelnika na najdulje dva mandata (osam godina). Tako bi se potencijalnim 'lokalnim šerifima' ograničila mogućnost stvaranja koalicije utemeljene na kupnji izborne potpore

Također predlaže smanjenje broja općina jer bi se njihovim okrupnjavanjem povećao broj birača potrebnih za osvajanje vlasti, a time i smanjila mogućnost uspostave koruptivne 'pobjedničke koalicije'.

Vuković predlaže i izradu jedinstvene baze u kojoj bi se mogli naći svi podaci o javnoj nabavi u infrastrukturnoj potrošnji i rangiranje svih gradova i općina po korumpiranosti.

U takvoj bazi birači bi svoju općinu po razini korupcije jednostavno mogli usporediti sa susjednim općinama, što bi bio izravan i jasan pokazatelj o njihovim lokalnim čelnicima.

Smatra da bi gradove i općine s vrha ljestvice korumpiranosti trebalo kažnjavati smanjujući im pomoć iz državnog proračuna, što bi lokalne čelnike potaknulo da se klone korupcije.

Vjeruje da bi takve mjere dugoročno rezultirale promjenom trenutno 'nezdravog' odnosa građana prema korupciji.