Rat u Gruziji sve više podsjeća na šahovski meč Georgea Busha i Vladimira Putina, a sukobljeni narodi na pijune u njihovim rukama.

Gruzijski predsjednik Mikhail Saakašvili, ‘američki đak’ školovan u New Yorku, grdno se prevario misleći da će se iz uzdrmane političke situacije izvući kao spasitelj koji je vratio odmetnutu Južnu Osetiju. Bilo je planirano da ‘Blitzkrieg’ završi u jednom danu. Gruzijci su nagomilali teško topništvo i tenkove ispred Tskhinvalija, glavnog grada Južne Osetije otvorivši snažnu paljbu po vojnim, ali i civilnim ciljevima. Sve to silno podsjeća na opsadu i bombardiranje Sukhumija, glavnog grada Abhazije, koje su provodili abhaski separatisti 1992. i 1993. godine istjerivajući Gruzijce.

Gruzijska je strategija propala jer su previdjeli hitru rusku reakciju, no za razliku od Jeljcinova katastrofalnog poraza u Čečeniji, Putin ništa nije ostavio slučaju pa je u Gruziju poslao cijelu 58. Sjevernokavkasku armiju koja broji čak 100.000 vojnika naoružanih daleko suvremenijim oružjem. Putina dakako ne zanima pravo malih naroda na samoodređenje, što je pokazao u Čečeniji, nego je po tko zna koji put vratio Rusiji globalni utjecaj, ovaj put munjevito i ‘učinkovito’.

Gruzijsko prozapadno vodstvo Rusima je ‘trn u oku’, ponajprije zbog približavanja NATO-u. Gruzija je u Irak poslala čak 2000 vojnika, čineći tamo treću po veličini stranu silu, a sada se osjeća izdano jer je izostala američka pomoć, kako vojna, tako i diplomatska. Gruzijci su se morali povući iz Južne Osetije, Abhazija je iskoristila metež da izbaci Gruzijce iz klisure Kodori, pa je u tjedan dana Saakašvili postao najveći gruzijski tragičar.

Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev uvjetovao je prekid sukoba demilitarizacijom i povlačenjem Gruzijaca, a glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer najavio da će Gruzija uskoro u NATO. Prekomplicirano čak i za šahovsku partiju. Tko je sljedeći na potezu?

Nastavlja se nasilna povijest

Gruzija je, uz tri baltičke države, jedna od bivših sovjetskih republika u kojoj su težnje za neovisnošću bile najizraženije. Tome su u prilog išli veoma aktivni disidentski pokreti i gruzijska dijaspora, pa ne čudi da je neovisnost proglasila čak osam mjeseci prije konačnog raspada SSSR-a 8. prosinca 1991.

Pokret za neovisnošću predvodili su pjesnik Merab Kostava i jezikoslovac Zviad Gamsakhurdia koji je bio izabran za prvog predsjednika neovisne Gruzije. Imali su viziju zemlje kao regionalne sile, politički i ekonomski neovisne od Rusije. No, proglašenjem neovisnosti sumorna i nasilna povijest te zemlje nije se nimalo razvedrila ni smirila.

Prvo je Gamsakhurdia zbačen s vlasti u državnom udaru, niti godinu dana otkako je došao na vlast, potom je četiri godine kasnije predsjednik postao Eduard Ševardnadze, bivši sovjetski ministar vanjskih poslova, a opozvan je za vrijeme ‘Revolucije ruža’ u studenom 2003. nakon čega je izabran Mikhail Saakašvili. No već se prošle godine i njemu stolica ozbiljno uzdrmala na protuvladinim demonstracijama u Tbilisiju gdje se okupilo oko 50.000 ljudi, pa je jedva ponovno osvojio vlast.

Stoga napad na Južnu Osetiju mnogi vide kao njegov pokušaj da ‘ujedini’ Gruzijce i time ojača svoj poljuljani utjecaj. Ipak, najveći gruzijski problem ostaju neriješeni međuetnički odnosi.

Ako je Balkan nesigurno područje u kojem neprestano tinjaju nacionalni sukobi, a svakih nekoliko desetaka godina izbije pokoji rat, što reći za dvostruko manji Kavkaz s deset puta više etničkih skupina? Od disolucije Sovjetskog Saveza na tom su se području vodili brojni krvavi ratovi, ponajprije između Armenije i Azerbajdžana oko Nagorno Karabaha, potom u Čečeniji, a na koncu i ovaj u Gruziji, iako je on zapravo počeo još 1989. pobunom u jednoj od tri gruzijske autonomne republike, Abhaziji, gdje je zatražena neovisnost.

Dvije godine kasnije izbio je rat u Južnoj Osetiji nakon čega su se gruzijske snage povukle, a već sljedeće godine i u Abhaziji uz snažno bombardiranje glavnog grada Sukhumija, a zatim i genocidom u kojem je ubijeno oko 30.000 Gruzijaca. Otada su uz  rusku pomoć te dvije republike de facto neovisne, iako ih nijedna država još nije priznala. Još je Staljin, podrijetlom Gruzijac, Abhaziji dodijelio stautus autonomne republike u sastavu Gruzije, dok je Osetiju podijelio na sjeverni dio u sastavu Rusije i južni dio u sastavu Gruzije.

Osim većinskih Gruzijaca, Abhaza i Oseta, u toj kavkaskoj državi živi čitav niz manjih etničkih zajednica koje možda ne traže neovisnost, ali svakako traže kulturnu autonomiju. Adžarija je treća autonomna republika na krajnjem jugozapadu zemlje, u kojoj žive gruzijski muslimani koji su u nekoliko navrata iskazivali težnje za autonomijom, a tu su još i Lazi, Magreli, Svani, Mešketski Turci i Karapapaci. Uz još desetak drugih etničkih skupina, nakon toliko krvavih sukoba i sloma gruzijske vojske, na vidiku se mir i stabilnost još dugo neće nazirati.