Većina ljudi ne želi pod stare dane učiti. Marin u starom dijelu Trogira ima 62 godine. Naučio je otpozdravljati na švedskom, danskom, bosanskom, nizozemskom. Zbog svojih susjeda. Ali samo ljeti. Zimi gotovo nema kome reći: ‘Mogla bi nevera, tribat će dobro zatvorit ponistru.’

Pjesma i tuga

Kod njega svako dvadesetak dana dođu stari trogirski ribari i težaci, sve odreda izvanserijski pjevači. Za tako pjevat treba dobro pokvasit grlo, a bome i za slušat. Jer oni se natpjevavaju arijama iz dalmatinskih pjesama koje se više ne pjevaju po festivalima. Kuša se spiza s vlastitog jelovnika izgubljenog vremena. A rado će i vama ispričati kako se čine tripice od criva od cipla, šta se dogodilo jednom Trogiraninu kad je bio u Zagrebu kod likara...

Sva ta priča, spiza i pjesma, čini vam se, tipična je dalmatinska slika zbog koje se i ide na more na godišnji. A kad se malo zagrebe ispod površine, pjeva se da se ne čuje tišina koja vlada gradom, tuguje se jer su ostali sami. Nitko im neće doć na vrata i reći: ‘Slušaj suside, bili ti to moga malo tiše, dica mi spavaju.’

Osim Marina, samo jedan iz te klape stoji na otoku povezanom s dva mosta. A zovu ga Bračanin. Svi drugi su okolo, pa čak i u Kaštelima. Marin se dao slikati u mornarskoj majici za turističku razglednicu. Gotovo su sve prodane i teško je do njih doći, i zato jer su brojne suvenirnice zatvorene. Naravno, zima je. Zima je na otoku Trogiru, staroj gradskoj jezgri.

Zatvorene su slastičarnice, postolarske radnje, butici, ugašeni internet-klubovi, frizerske radnje, ribarnice, mesarnice. Poslovni prostori zjape prazni. Zimuju i kafići. Ali se zato obnavljaju restorani, struže i fugira kamen s fasada, dižu krovovi, glancaju palače i muzeji. Čini se - ima života. Samo nema ljudi.

Ljepotice ne dolaze

Prije deset godina, a i manje, zimi su vikendom u stari dio Trogira pohodile lijepe Kaštelanke. Toga više nema. Ne čuju se potpetice raspjevanih cura i žamor mladića u kasnim satima. Ni kafići više ne mame glasnom glazbom. Ne pale ni narodnjaci. Čeka se ljeto da se prikrije kako je ljudi u staroj jezgri sve manje. Niti žive, niti dolaze. Da nije osnovne škole i suda na rivi te gradske uprave na trgu - trebalo bi ukinuti javnu rasvjetu. Trogiru se događa ono što je Dubrovnik već okusio. Zatvorene škure i jezu hladnog kamena.