Diljem Hrvatske sinoć su zapaljene svijeće u znak prisjećanja na slom obrane hrvatskog grada Vukovara koji je tri mjeseca 1991. odolijevao napadima Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga. Građani su se tako spontano i tradicionalno okupljali u ulicama koje nose ime Vukovara, a što je uvod u današnju službenu komemoraciju. Jer Vukovar je u kolektivnoj svijesti Hrvatske zapisan kao sinonim za besmislena i uzaludna ratna razaranja.

Zbog epidemioloških mjera Ministarstvo branitelja i zdravstvene vlasti pozvali su građane da u što manjem broju dolaze u Vukovar i ulaze u Kolonu sjećanja koja će se kretati istim putem kao i kolona preplašenih Vukovaraca 1991. godine, od gradske bolnice do Memorijalnog groblja.

Nepravedno i prema živima i prema mrtvima

Iako je Vukovar danas lijep i ugodan grad za život, njegovo ime nosi jak emotivan naboj, priziva slike apokaliptično razrušenog grada, pokolja ranjenih hrvatskih vojnika i razularenih pijanih hordi koje pjevaju pjesme o klanju Hrvata uz ciničnu šokiranost međunarodne zajednice. To je nepravedno prema živima, tvrde brojni Vukovarci, a moglo bi se reći da nema pravde ni za mrtve koji su tako postali, ne svojom krivnjom, svojevrsna ideološka toljaga u političkim obračunima koje redovito prethode službeno proglašenom Danu sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Tako se, između ostalog, svake godine propitkuje koliko će politički razjedinjenih kolona biti, tko će hodati u čijoj, ali i tko će službeno predstavljati srpsku nacionalnu manjinu. A srpska manjina pak s druge strane ovu manifestaciju kolektivnog žalovanja doživljava i kao instrument nametanja kolektivne krivnje. I ove će godine u koloni koračati „Plenkovićev i Pupovčev čovjek za mirovne misije", potpredsjednik Vlade Boris Milošević, najviše rangirani predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Koliko još do sretnije budućnosti?

„Vukovar zaslužuje da u sve ostale dane bude grad života grad tolerancije, dijaloga i različitosti te grad koji gradi sretniju sadašnjost i budućnost", kazao je prije nekoliko dana Milošević. „Mi bismo trebali živjeti svoje živote, a ne smrti svojih mrtvih, a ne mržnje svojih i tuđih historijskih neprijateljstava. Trebali bismo živjeti živote svoje djece ukoliko ne želimo da njihove živote živi netko drugi. Trebali bismo živjeti budućnost svoje djece, a ne prošlost očeva, djedova i pradjedova. Ne bismo trebali živjeti u krugu, u kolu smrti, mržnje i strašne prošlosti naših predaka", riječi su saborskog zastupnika i predsjednika Samostalne Demokratske Srpske stranke Milorada Pupovca koji je prije nekoliko dana s Miloševićem i izaslanikom predsjednika Srbije Veranom Matićem, odao počast svim žrtvama Vukovara bacanjem vijenaca u Dunav.

No gledanje u prošlost lakše je i politički sigurnije od vizionarstva.

Tako je hrvatski glumac srpskih korijena Rade Šerbedžija ostao bez termina za koncert u Vinkovcima. Naime, gradske su vlasti zaključile da je 15. studeni preblizu obljetnici pada Vukovara. Šerbedžija je kazao kako je riječ o politikantskoj odluci, no zbog publike će koncert održati u prosincu. „Kao što je zadatak liječnika da brinu o zdravlju ljudi, zadatak nas umjetnika je da brinemo za duhovno zdravlje ljudi za koje snimamo filmove, igramo kazališne predstave i ponekad pjevamo svoje pjesme", napisao je Šerbedžija na društvenim mrežama.

No Vukovar je i točka obračuna ideološki podijeljenih etničkih Hrvata, što je bilo vidljivo i u slučaju „trafostanica" u zagrebačkoj četvrti Lanište. U želji da, najčešće banalnim porukama, zauzmu što veći broj javnih gradskih površina, pripadnici navijačke skupine Bad Blue Boys oslikali su taj objekt Hrvatske elektroprivrede s motivima vukovarskog vodotornja i Memorijalnog groblja, ali i likom osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka.

Saborski propisano domoljublje

Intervencijom lijevo-zelene gradske vlasti, osim Praljka, krajem listopada s trafostanice je uklonjen i „spomen na Vukovar", što je izazvalo žestoke reakcije braniteljskih udruga i desnih stranaka. Gradonačelnik Tomislav Tomašević, za kojeg je sasvim jasno da ne podržava takvu estetiku u javnom prostoru glavnog grada, brže-bolje stao je pred novinare kako bi objasnio da je riječ o nesporazumu te najavio da će se obnovljeni „mural Vukovara" po hitnoj proceduri legalizirati.

Još je žešće napade doživio kolumnist Boris Dežulović koji je putem portala N1 upozorio da je Vukovar zbog politizacije „do kraja ispražnjen od svakog pojedinačnog značenja, svrhe i smisla, tek konfekcijski grobljanski lampion kao šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti." U tekstu naslovljenom „Jebo vas Vukovar", Dežulović je napisao: „Jebo vas Vukovar. Odavno je to trebalo reći, pa kad Grad Heroj to ne može - jer mrtva usta ne govore - evo ja ću."

No desne su se stranke uhvatile za formu, zanemarujući sadržaj. Iako je namjera bila upravo suprotna, kako autor ističe, Ministarstvo branitelja RH optužilo je Dežulovića za „izrazito grub i primitivan način vrijeđanja žrtve koju je podnio Vukovar u Domovinskom ratu". Između ostalog, Ministarstvo upozorava da se Dežulović ogriješio o službeno propisani narativ, a kojeg definira saborski prihvaćena Deklaracija o Domovinskom ratu. Hajka pokrenuta na kolumnista rezultirala je činjenicom da je isti primio više stotina prijetnji smrću zbog čega je dobio i policijsku zaštitu.

Grad je živ

Kako bi onda trebalo obilježavati godišnjice jednog od najstrašnijih dana u hrvatskoj povijesti, pitanje je koje se postavlja iz godine u godinu. Ne odveć inventivni lijevi dio Hrvatske proteklih je godina tek kolutao očima na kanone obilježavanja „pada Vukovara" rubno ističući kako bi on trebao biti, primjerice, slavljenje života uz balone i sportska natjecanja. Desni dio zadovoljan je sadašnjim stanjem koje čini i veliki dio njegove političke platforme mjerenja domoljublja.

Građani Vukovara pak kao i proteklih godina poručuju da njihove rane i način na koji će ih liječiti treba ostaviti njima samima. U razgovoru i dalje ističu da su nezadovoljni politikom i medijima nametnutom slikom Vukovara za kojeg kažu da nije grad-grobnica. Vjerojatno bi se s njima složio i novinar Siniša Glavašević koji 19. studenog 1991. godine odveden iz vukovarske bolnice na masovno stratište Ovčara. „A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi", njegove su riječi koje se prigodno ponavljaju iz godine u godinu.