Čaša strpljenja se prelila: Zdravko Mamić se doista popeo na glavu svima u ovoj zemlji. Pouzdano se zna da to nije slučaj jedino s momkom koji na Internetu tvrdi kako mu je ispod zapadne tribine Maminjo dao dvjesto eura, iako je tražio samo stotku.

Novinari su se nabrusili do krajnjih granica nakon uvreda i prijetnji izrečenih kolegama i kolegicama. Snagama reda je olakotna okolnost da je uzvratna utakmica s Ajaxom odigrana u Amsterdamu, jer je raspoloženje navijača takvo da bi u Zagrebu valjda betonske tribine progrizli od bijesa. Čak i bakice na placu zgrožene su prostačenjem Izvršnog dopredsjednika u javnom prostoru. Filmofile Mamić podsjeća za finalni stadij rasapa Tonya Montane iz znamenitog de Palminog “Lica s ožiljkom”. 

Nismo svi Zdravko Mamić

Mamić breaking news su se ovog tjedna nizale brzinom svjetlosti: poznati kolumnist Globusa aludirao je kako se Izvršni dopredsjednik ponaša kao da je pod utjecajem izvjesnih supstanci. Dijana Čuljak Šelebaj prepala se bijesnog Mamića te je zamalo pobjegla iz studija prije emisije “Otvoreno”. Potom je urednica Hloverka Novak Srzić na stolicu posjela sirotog Dražena Majića, novaka na državnoj televiziji. Koji naravno, pokraj Mamića jedva da je otvorio usta i u takvom je šoku da najavljuje dvomjesečnu πutnju prema drugim medijima.

Kada su svi udarili po Mamiću, nakon nekoliko mjeseci velike zauzetosti, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta potvrdno je odgovorilo na upit Državnog pravobranitelja Jurice Malčića nalazi li se “izvršni” u formalnom sukobu interesa kao dužnosnik kluba i sudionik u transferima igrača istog tog kluba.

Ali ni tu nije bio kraj: jer stigla je vijest kako je familija Mamić prikupila čak 84 punomoći za kupnju dionica T- HTa...

Veseli tjedan poput ovog nije imao niti Josip Dikan Radeljak proljetos kad je izbacio ženu mu Vlatku iz stana, pa se zatim nabacivao prestenom po televizijskom studiju.

No u ovim teškim trenucima za gospodara maksimirskog kluba, najviše upadaju u oči dirljivi iskazi solidarnosti njegovih supatnika među klupskim dužnosnicima i igračima. Izrazi oduševljenja likom i djelom izvršnog dopredsjednika mogu se svesti na dobro poznati zajednički nazivnik “Svi smo mi taj taj”. Dobro je poznato iz naše bliže povijesti da smo prije tridesetak godina svi bili Drug Tito, a nedavno smo svi bili Mirko Norac pa Ante Gotovina. Tako je ovaj, neobično demokratski trend nastavljen i ovih dana...

Predsjednik kluba koji-to-nikada-nije-bio Mirko Barišić osuđuje “neprimjerene” Mamićeve riječi, ali razumije njegov istup jer je na njega bio ponukan brojnim novinarskim lažima.

Trener Branko Ivanković, odgovarajući na pitanje kako se osjećao kada mu je Ognjen Vukojević poletio u homoerotski zagrljaj nakon što je zabio gol Rijeci, odgovara da je to bio ujedno “gol za izvršnog dopredsjednika”. Mario Mandžukić, koji je u Dinamo došao valjda prije nekih sedam-osam tjedana, također je podržao Mamića onom legendarnom “svi smo mi..”.Tajnik Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić na sve ovo dodaje kako su Mamićevi istupi neprimjereni, ali da se “za njih ispričao”.

Iako je čovjeku teško povjerovati u iskrenost ovakvih zakletvi, s druge strane ne bi bilo zgodno niti da sad ispadne kako Mamić nismo baš svi među nama. Jer Ljubo Česić Rojs, lički Tuđman Mraović, već spomenuti Dikan i mnogi drugi, podjednako uvjerljivo su revolucionirali javni govor u Hrvatskoj, a svoje manire pretvorili su u hranu za mase.

Pet dana dovoljno za zaborav

Simptomatično je za njih da naposlijetku uvijek poistovjete Hrvatsku sa sobom, u stilu “napad na mene je i napad na najljepšu našu”, jer to je argumentacija koja uvijek pali kod onih kojima čitanje baš nije išlo. Stoga su slovkali negdje tamo do sedmog razreda osnovne, a možda to čine i danas. Njima je naravno, prvenstveno namijenjena i ona “svi smo mi..”

No s obzirom da u ovoj zemlji još uvijek ima normalnih ljudi, sadašnja javna bura koja se podigla u javnosti oko Mamića, a prvenstveno zaslugom samoga glavnog protagonista, čini se čak dovoljno jakom da ga otpuše s neprikosnovenog položaja u Dinamu i hrvatskom nogometu.

Pitanje je samo koliko će pismena javnost biti uporna i hoće li dopustiti da se opet sve zaboravi za nekih pet-šest dana.