Odluku da uz bećarac, ličko prelo, klapsko pjevanje, govor otoka Suska i mnoge druge specifičnosti, i ganga nađe svoje mjesto na hrvatskoj Nacionalnoj listi nematerijalne kulturne baštine donijelo je Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu, kojeg čine etnolozi i stručnjaci za pojedine vrste i oblike nematerijalnih kulturnih dobara (znanstveni instituti, fakulteti, muzeji). Povjerenstvo je osnovano sa zadaćom da predlaže mjera zaštite, očuvanja i promicanja hrvatske nematerijalne kulturne baštine.

U obrazloženju iz Ministarstva kulture navodi se kako je ganga - višeglasno pjevanje "na dah" - s područja Imotskog i Vrgoračke krajine u Dalmaciji najprofiliraniji i trenutno vrlo aktualan vokalni tradicijski žanr.

"Riječ je o integralnom dijelu stoljetnog sustava glazbovanja na području dalmatinskog zaleđa te predstavlja jedno od posljednjih uporišta arhaičnog načina glazbenog razmišljanja", stoji, uz ostalo, u obrazloženju. Navodi se kako se to pjevanje pojavljuje i u susjednoj zapadnoj Hercegovini

Prema pisanim izvorima zna se i da je gangu "izmislio" Mate Škutur, kako u zapadnoj Hercegovini podrugljivo nazivaju stanovnike Imotske krajine. Širenju i popularizaciji gange pridonjeli su sajmovi u Imotskom o čemu govori i stih: "di si Mate naučija gangu, u Imocki, idući na vagu".

Svoj najplodniji period doživljava 50-tih godina 19. stoljeća, prije dolaska električne struje i televizije.

Prvi su o gangi pisali 30-ih godina 19. stoljeća franjevci Branimir Mar(ij)ić i Silvestar Kutleša.

Marijić je prvi otvorio pitanje o etimologiji naziva gange koje varira od njena ilirskog podrijetla opravdanog povezanošću s albanskom riječi kong - pjesma (Marijić, Rihtman, Petrović) pa do novijih lingvističkih razmišljanja o povezanosti termina s američkom kolokvijalnom riječi za grupu, družinu, skupinu gang (Mijatović). U izvedbenom smislu, ganga je vokalni žanr kojeg karakterizira izvedba dvaju glasova, dva ili više pjevača (muških ili ženskih).

Ganga je višeglasno pjevanje "na dah": pjevanje (pjesma) traje koliko i dah glavnog pjevača. Glavni pjevač u pravilu otpjeva prvi stih sam (inicij), a zatim ga u drugom stihu prati grupa pjevača ispjevavanjem samoglasnika muklo "e" ili zvonko "o", kako bi se dobio "savršeni efekt zvučnog jedinstva" (Petrović). Broj pratećih pjevača nije određen iako u pravilu prate ili priginjaju dva do tri glasa.

Znalci i pomniji slušatelji mogu raspoznati više načina pjevanja gange, koja se razlikuje od sela do sela, s obzirom na inicij napjeva i priginjanje, način ganganja, praćenja, vozenja, preuzimanja ili prihvaćanja nastavka pjevanja drugog stiha, dužine pauze između dva stiha.

Jedini način učenja gange u prošlosti bila je usmena predaja odnosno neposredno slušanje i vježbanje izvođenja.

Mlađe su generacije slušajući i oponašajući izvedbu starijih, usvajale gangu, izvodile je i usavršavale prenoseći je dalje na nove generacije. Današnji nositelji tradicije pjevanja gange pretežito je starije stanovništvo navedenih područja, koji svojim odlaskom u bespovrat odnose pojedine stilove pjevanja gange.

Najuporniji izvođači se, osim u gostionicama, često pojavljuju u sklopu nastupa kulturno-umjetničkih društava, ili u nekim od neformalnih prigoda poput svadbi, derneka i sličnih narodnih veselja.

Izvor: Hina