Paviljon galerije Serpentine postao je savršeno mjesto na kojem se svjetski poznati arhitekti svake godine izmjenjuju u svojim viđenjima paviljona. Nakon Rema Koolhaasa, Zahe Hadid, Alvara Size, Toya Ita i Daniela Libeskinda, na red je došao i čuveni Frank Gehry.

Slikovite forme

Slikovite forme donijele su Gehryju  slavu jednog od najeminentnijih imena arhitekture našeg doba. Dovoljno je samo spomenuti njegov dizajn muzeja Guggenheim u Bilbau. Gehryjev paviljon Serpentine nimalo ne sliči Guggenheimu, jer bi vjerojatno bilo malo neumjesno napraviti takvo što pored već postojeće umjetničke galerije. Ako ništa drugo, svojom ludom geometrijom i nonšalantnom upotrebom materijala, paviljon podsjeća na kuću Gehry u Santa Monici.

Drvena strukturaGehry paviljon opisuje kao drvenu strukturu što se ponaša kao ulica koja vodi od parka do paviljona, s terasom na kojoj je gledalište nalik na amfiteatar. 

Frank Gehry paviljon opisuje kao drvenu strukturu koja se ponaša kao ulica koja se proteže od parka do paviljona, s terasom na kojoj je gledalište nalik na amfiteatar i pet uzdignutih podesta za sjedenje. Iako su se neki nadali nečem zaigranijem, poput njegovog restorana Flashdance u Kobeu, možda je, kada se uzme u obzir britanska fobija od pionirske arhitekture, Gehry odlučio igrati na sigurno.

Zahtjevni Britanci

Pitanje je hoće li mu to otvoriti vrata da dizajnira u Velikoj Britaniji. Samo nekolicina arhitekata koji su dizajnirali paviljon Serpentine, uspjeli su se probiti na ‘zahtjevno’ britansko tržište. Libeskind je napravio nekoliko stvari, ali Ito, Siza, Niemeyer i Koolhaas nisu dovršili nijednu građevinu u Britaniji. Kao i Gehry, jedino je Zaha Hadid uspjela dizajnirati Maggie Centre, usprkos tome što je izvan granica svoje zemlje jedna od najtraženijih arhitektica. Doduše, nikada nije ni bila namjera da paviljoni Serpentine budu nešto poput trojanskog konja za vrhunske arhitekte, što je možda i prava šteta.