Goran Žigolić suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, slikar, izvanredni akvarelist i nadahnuti skulptor, graditelj stvarno nestvarnih brodova.

Početkom godine, u drugom mjesecu, točnije 24.2.2020. Žigolić se predstavlja s nizom odabranih radova u tehnici akvarela iz opsežnog i kompleksnog opusa u galeriji Vladimir Filakovac u zagrebačkoj Dubravi.

Akvarel je danas rijetka tehnika jer tržište je nametnulo dominaciju ulja i akrila na platnu, što veće to bolje i doista tek poneki autor se katkad odluči izložiti poneki akvarel, unatoč podcijenjenosti tehnika na papiru, koje su posve neopravdano gurnute u drugi plan.

Žigolić se ne obazire na aktualna zbivanja u i oko umjetnosti i kontinuirano gradi svoj zasebni, izdvojeni svijet akvarela i za ovu izložbu izabranih motiva Zagreba, motiva koji su poznati i bliski svima nama,ali oni su kreirani s drugačijom vizurom, kadrom i kompozicijom, svjesno i namjerno usklađeni s izvornom autorskom idejom.  

Ako se tomu doda   ostavljanje bjelina, stvaranje dojma stanovite nedovršenosti. kao i zanemarivanje , svođenje oblika na fleku,mrlju...., igranje  tonom (pigmentom) , priča vode na papiru postaje kudikamo zanimljivija....

Njegovi su zagrebački motivi suptilni i odmjereni, prozračni i duboko doživljeni, to su prostori prisjećanja, fragmenti sjećanja na pojedine trenutke koji su ostavili svoj neizbrisivi trag u nama.

To su one teško zamjetljive točke u proteklu vremenu, to su tek neka zrnca u klepsidri, kada slikar prenaša svoje osjećaje na papir i s nekoliko energičnih i brzih poteza oživotvoruje misao često i prikrivenu ili skrivenu i poput znanih i neznanih zagrebačkih pjesnika koji pišu svoju jedinstvenu pjesmu gradu, poput Vjekoslava Majera ili Drage Britvića skladaju harmoničnu viziju života.

Zagrebački motivi Gorana Žigolića lijepa su i dostojanstvena posveta gradu u kojem se živi, a naša se lica zrcale na davno izgrađenim zgradama i njihovim sačuvanim pročeljima, u parkovima, ulicama, trgovima, na planini iznad grada.

Sve smo to mi, svi smo Zagreb, sve te ulice i križanja, sve smo to mi, svako drvo, cvijet, zvuk, sve je to Zagreb.

Žigolić doista strastveno slika svoj grad jer ne može se dobro naslikati motiv koji nam se ne sviđa, koga ne volimo, koji nije dio nas a mi nismo dio njega.

Žigolićev Zagreb ostavlja vrlo jak dojam, on je otmjen, profinjen, privlačan, gotovo , kao da je izronio iz nestvarnog a tako nam je sve poznato.