Izgleda kao da se u Siriji bliži završnica. Bašar al Asad ponovno preuzima primat. Uz žestoku podršku Rusije iz zraka i vjerojatno s velikom logističkom i tehničkom podrškom za sirijsku vojsku na terenu. Bitka za Alepa ima karakter odlučujuće bitke. Ukoliko Asadove snage osvoje taj grad, sirijski despot dobiva mnogo više od jedne bitke. U tom slučaju, to bi bio odlučujući faktor u razrušenoj Siriji koja gori i koja se raspada. Građanima bi, međutim, i dalje preostali samo bijeg, prilagođavanje novim okolnostima ili smrt.

S druge strane, Sirija je još samo umjetni geografski pojam. Mozaik od regija, mjesta, sela, oblasti i gradova u kojima riječ vode sirijska vlada, različite oporbene snage, ubilačke bande Nusra-fronta i takozvane „Islamske države". Ljudi, sirijski građani, u tom krvavom građanskom ratu imaju samo jednu ulogu: oni su žrtve. Njihov se život ne broji.

Rusija na strani Asada

Asad se vratio uz pomoć Rusa. Oni su iskoristili vakuum. Putin se odlučno umiješao. Jedan od njegovih ciljeva je da Asad ostane na vlasti. Tom cilju Kremlj trenutno sve podređuje. Otuda ta rigorozna vojna odlučnost, bez imalo ustručavanja. Drugi cilj je stabilnost u regiji, čak i uz autokraciju. Niko više ne govori o nekom arapskom proljeću ili pak o lijepoj ideji arapske demokracije. Taj san je postao iluzija. Međutim, nitko ne može reći da li bi Sirija jednoga dana stvarno mogla postati faktor stabilnosti.

Kompletni Zapad, prije svega SAD, dakle Barack Obama, sve to promatraju bespomoćno, ponajprije pasivno. Oni znaju da vojna intervencija ništa ne donosi i da postoji rizik da se sve završi još većom eskalacijom. Na čijoj bi se strani uopće zapadne snage trebale boriti?

Nemoć Zapada

Zato se političari zalažu za mirovne pregovore u Ženevi, iako će oni biti nastavljeni tek krajem veljače. Zapad se nada da će se rješenje postići za pregovaračkim stolom, dok se u Siriji na terenu nastavljaju borbe. Odlučujuće pitanje glasi: tko bi Sirijom trebao vladati nakon što se postigne mir? Oporba, koju nitko ne podržava? Asad, uz podršku ruskih bajuneta? Ili, recimo otvoreno - islamistički džihadisti? I hoće li uopće biti Sirije, onakve Sirije kao što je postojala prije 2010.? Nemoć Zapada stvorila je vakuum vlasti koji je omogućio terorističkim skupinama, Putinu i Asadu da se uopće u sve to „upletu".

Dakle, ostaje posredni rat i time rat dvije regionalne sile: Saudijske Arabije i Irana. U Rijadu su prepoznati signali vremena. S neodlučnom, gotovo stidljivom suzdržanošću se ne može napredovati. SAD će Saudijsku Arabiju podržavati samo uvjetno, ograničeno. Dakle, nužno je osloniti se na vlastite snage - i Saudijska Arabija u međuvremenu priprema čak i kopnene snage protiv IS-a. Jedna skoro revolucionarna promjena svijesti, rođena iz straha da se bliži kraj. Pravi pobjednik te ubilačke igra za prevlast zove se Iran. Kroz rat u Siriji i nakon njega, Iran će biti glavna regionalna sila na Bliskom istoku. Jeruzalem je zbog toga zabrinut. Finalna bitka u Siriji je počela.