Fernando Meirelles otvorio je festival u Cannesu svojim filmom ‘Blindness’ (Sljepoća) temeljenim na istoimenom romanu nobelovca Joséa Saramaga. Tri godine nakon ‘Brižnog vrtlara’, brazilski filmaš ubrizgao je dozu ljudskosti u priču o epidemiji koja osljepljuje ljude i baca svijet u potpuni kaos.

• Kakav je osjećaj kada vam film otvara festival?

- To je naravno velika čast, pogotovo kada je film još i u konkurenciji! To je također hrabar izbor jer je to prilično težak film za otvorenje.

• José Saramago je u početku odbijao prodati vam filmska prava na knjigu?

- Odbio je kada sam ga pitao 1998. rekavši da film uništava imaginaciju i da se ta priča ne bi mogla dobro prenijeti na film. Okrenuo sam se drugim projektima i šest godina kasnije, kanadski producent me nazvao i pitao znam li za tu priču o sljepoći. Koincidencija je bila toliko nevjerojatna da sam zgrabio tu priliku a da sam se u tom trenu uopće nisam pitao kako ću napraviti taj film.

• ‘Blindness’ govori o epidemiji koja uzrokuje borbu za preživljavanje, a ova pak potrebu za vodstvom i dominacijom... Mislite li da smo rođeni da bismo bili vođeni od nekog?

- Kada izgubite vid i  kontakt sa stvarima, upadate u najdublje i najskrovitije mjesto unutar sebe. Mi smo primitivne životinje i, kao u životinja, sve se zapravo svodi na hranjenje, produženje vrste i dominaciju nad drugima. To je priča: društvo svedeno i ogoljeno na same osnove. Gael (Garcia Bernal) organizira grupu koja preživljava kradući od drugih, a Mark (Ruffalo)  drugu grupu koja pokušava održati etički kodeks, ali ne uspijeva. Ako trebate izabrati jednu osobu za predsjednika, većina ljudi bi izabrala Gaela. On je taj koji uspijeva priskrbiti hranu. I to je vrlo ljudska odluka.

• I na kraju, je li dostojanstvo moćnije od diktature?

- Volio bih vjerovati u to, ali iskreno, kad bi se takva epidemija zaista dogodila u našem svijetu, ne vjerujem da bi svijet bio znatno različit od onog prikazanog u filmu. Mislim da bi većina ljudi potonula do tog nivoa, čak i ako bi nekolicina pokušala zadržati svoju čovječnost. To je moguće. Nadajmo se da će barem neko svjetlo nastaviti sjati.