U svom jučerašnjem govoru, predsjednik EU, Herman Van Rompuy, upozorio je da ukoliko europski vođe ne shvate ozbiljno trenutačnu krizu, te dopuste slamanje eurozone, to bi za posljedice moglo imati i raspad same EU. "Nalazimo se u ozbiljnoj krizi. Svi moramo zajedno raditi na održavanju eurozone, jer ako ona ne opstane, neće opstati ni Europska unija", izjavio je Rompuy.

Č​uti ovakvu izjavu od samog predsjednika EU zvuči pomalo šokantno​. Rompuy priznaje da kockanje s lansiranjem prerane i disfunkcionalne valute, bez središnje ​banke ili ​ekonomske vlade, koje bi ju poduprle - a prije nego što su ekonomije, pravni sustavi, praksa balansiranja dohodaka te rast produktivnosti ​ sjeverne i južne Europe dosegli ​održivi sklad - može obiti o glavu.

Jacques Delors​ i začetnici Europske monetarne unije dobili su još 1990. upozorenje od stručnjaka Europske komisije kako ovakva avantura neće funkcionirati, a mogla bi dovesti i do traumatične krize. Upozorenja nisu ozbiljno shvaćena. R​ečeno im je da valute unije ne eliminiraju rizik, dok su ga oni jedva preusmjerili s valutnog na kreditni. Iz toga razloga bilo je važno imati funkcionalne mehanizme za ​ispunjavanje ugovornih obaveza i usklađivanje vrijednosti valuta, s jasnim pravilima kojima bi se ​formiralo prikladno ocjenjivanje takvih rizika.

A​ li ne, politički vođe EU nisu željeli ni čuti. Nisu postojale nikakve pripreme kojima bi se ublažio toliko predvidljiv ishod. Politička volja im je bila dovoljna. Delors ​ je rekao kolegama da će bilo koja kriza biti "korisna kriza", što je omogućilo EU da slomi otpor i uspostavi fiskalni federalizam, te akumulira novu snagu. Svrha Europske monetarne unije bila je politička, ne ekonomska, stoga se prigovori ekonomista lako mogu odbaciti. Jednom kada je valuta​ ušla u opticaj, članice EU-a morale su odustati od nacionalnog suvereniteta kako bi ona funkcionirala.

I​ za ovakvog kockanja, nalazila se pretpostavka da se bilo kakva kriza može zadržati na tolerirajućem nivou jednom kada nesklad monetarnog sustava EU dosegne razinu katastrofe. Također se pretpostavljalo kako će se Njemačka, Nizozemska i Finska, unatoč protestima, ipak složiti da plate troškove krize. Uskoro ćemo saznati koliko su takve pretpostavke bile točne. Umjesto da dodatno sjedinjuje EU, monetarna unija vodi ka upravo suprotnom efektu. Prva manifestacija toga bila je početkom ove godine, kada je zamjenik premijera Grčke optužio Njemačku za krađu grčkog zlata iz zaliha njihove središnje banke, te smrt 300,000 ljudi tijekom nacističke okupacije.

G​rčka je sada pod protektoratom EU ili tzv. memorandumom. Irska i Portugal doduše zaostaju na ovom putu za ropstvo, ​ali su također suočene s političkim diktatima iz Bruxellesa, te bi se uskoro mogle naći pod formalnim memorandumom. Š​panjolska je više-manje bila prisiljena smanjiti plaće za 5 posto kako bi se uskladila s zahtjevima EU iz svibnja.​ A​ ko se ovo nastavi iduće godine, uz nezaposlenost koja doseže razine depresije, postat će važno tko ima političku odgovornost za ovakav ishod. Postoji li demokratski konsenzus, ili je sve nametnuto od strane elita koje imaju određeni ideološki cilj? Ne treba puno mašte da bi se uvidjelo kako će sve to utjecati na jedinstvo EU.  

EU​ je postala ​ nelegitimna nakon što je odbila prihvatiti odbijanje Europskog Ustava od strane francuskih i nizozemskih glasača 2005. Nema opravdanja za modifikaciju ovog teksta u obliku Lisabonskog ugovora, te njegovo guranje u parlamentarnu proceduru bez referenduma, što asocira na autoritativni puč. Irska je bila ​ jedina zemlja koja je prisiljena da ne uvaži odluku svojeg ustavnog suda. Kada je njezino biračko tijelo također glasalo protiv, EU je opet odbacila rezultate, te prisilia Irsku da glasa drugi put kako bi sve bilo "ispravno". Ovo je ponašanje proto-fašističkih organizacija, stoga ako Irska pokrene lančanu reakciju koja će uništiti eurozonu, pa i samu EU, kataklizam neće imati lijep ishod.