Nekoliko godina poslije završetka Drugog svjetskog rata ugovorom su bili regulirani svi detalji buduće europske vojske za koju bi vojnike davali Francuska, Njemačka, Italija i zemlje Beneluksa: na primjer uniforme, ali i jasna zapovjedna struktura. Povjerenstvo koje bi činilo devet predstavnika slalo bi vojsku na frontu, a njega bi kontrolirao Europski parlament sastavljen od zastupnika država članica.

Vojne postrojbe na nižoj razini bile bi čisto nacionalno organizirane, a časnici koji bi im zapovijedali bili bi iz različitih zemalja sudionica. Puno toga već je bilo spremno za taj najambiciozniji projekt poslijeratne Europe - koji je u ljeto 1954. godine propao zbog otpora francuskog parlamenta.

Stalna strukturna suradnja

Nakon što ta Europska obrambena zajednica nije prošla, planovi za europsku vojsku desetljećima su bili u ladici. Sada su ponovo na stolu. Nedostatak zanimanja američke vlade pod Donaldom Trumpom za Europu povećana ugroženost kontinenta zbog Rusije i povlačenje Britanije iz EU-a najavljeno za ožujak 2019. godine, izazvali su novu dinamiku u projektu o europskoj vojsci.

Novi početak zbio se u studenom 2017. godine kada su 23 zemlje Europske unije dogovorilo „Stalnu strukturnu suradnju" u vojnim pitanjima. Ta bliža suradnja predviđa zajedničke projekte naoružavanja, ali i prisniju suradnju njihovih vojska. Ministri obrane EU-a smatraju da bi taj oblik suradnje mogao biti priprema za formiranje europske vojske, a paralelno s tim povećava se i suradnja na nacionalnoj razini.

Njemačka-Francuska

Kao moguća jezgra europske vojske 1989. je osnovana njemačko-francuska brigada sa 6.000 vojnika. Ta pješačka brigada jedina je dvonacionalna velika vojna postrojba na svijetu - stacionirana je na četiri lokacije u Njemačkoj i tri u Francuskoj. Jedan njemački bataljun u sklopu te brigade koji se nalazi u Elzasu, jedina je borbena postrojba Bundeswehra koja je trajno stacionirana izvan Njemačke. Međutim, vojnici i jednog i drugog naroda služe zaista zajedno samo u bataljunu za opskrbu i po stožerima - sve druge postrojbe su razdvojene.

Još jedna zajednička stvar: od osnivanja brigade, njemački i francuski vojnici koriste isti tip puške. Ostala vojna oprema se i dan-danas, 30 godina kasnije, i dalje znatno razlikuje. Brigada nikada nije bila kao cijela postrojba u nekoj borbenoj akciji.

Njemačka- Nizozemska

Samo nekoliko godina poslije formiranja francusko-njemačke brigade, 1995. godine, Njemačka i Nizozemska osnovale su njemačko-nizozemski korpus, kojem su, u slučaju potrebe, podređene jedna nizozemska i jedna njemačka divizija s ukupno oko 40.000 vojnika. Korpusu direktno pripadaju dva dvonacionalna bataljuna - za komunikaciju i za podršku.

U početku su vojnici obiju zemalja bili samo u stožeru, ali već neko vrijeme Njemačka i Nizozemska, korak po korak, povezuju i jedinice. Tako je njemački 414. tenkovski bataljun sada dio 43. mehanizirane brigade Nizozemske. A Njemački bataljun uključuje i nizozemsku kompaniju sa 100 vojnika koja se tamo obučava na njemačkim tenkovima.

Time se po prvi put međusobno integriraju njemačke i nizozemske postrojbe - od razine satnija, do divizije - skoro onako kako je to bilo planirano još pedesetih. Njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen govori o „odličnom primjeru izgradnje europske obrambene unije".

Ne srastaju samo njemačke i nizozemske tenkovske postrojbe. Prvog siječnja 2014. godine nizozemska 11. zrakoplovna mobilna brigada s oko 2.000 pripadnika povezana je s njemačkom Divizijom brzih snaga. To znači da postoji tijesna suradnja i između njemačkih i nizozemskih specijalnih snaga.

Pomorska suradnja

Prekogranična suradnja nije samo politički cilj - Europljani na taj način žele i smanjiti troškove ili jedni drugima pružiti pristup vojnim sposobnostima koje partner nema. Na primjer mornarica: ove godine mogla bi početi dogovorena integracija cijelog njemačkog mornaričkog pješaštva (800 vojnika) u nizozemsku mornaricu. To podrazumijeva pravo korištenja nizozemskog broda za opskrbu i podršku „Karel Doorman", koji je pogodan za amfibijske operacije.

Na kraju, vojnu suradnju u Europi ne ubrzava samo politička volja, već prije svega vojne potrebe. To važi za manje zemlje kao što je Nizozemska, ali i za teškaše u EU-u kao što su Francuska ili Njemačka.

Na primjer, poslije francuske intervencije u Maliju 2013. godine vojni planeri iz Pariza bili su šokirani kada su otkrili da Francuska više ne može sama duže vrijeme izdržati tako velike vojne operacije. Ubrzo nakon početka operacije „Serval", saveznici su morali pomagati u transportu, ali i u izviđanju.

I u Bundeswehru se u ovom trenutku suočavaju s tim koliko su mjere štednje u proteklim desetljećima ograničile operativne sposobnosti trupa. Na primjer: sve podmornice Nijemaca trenutno su na suhom vezu pa posade mogu vježbati samo na kopnu. Najranije za pola godine treća po veličini vojska u Europskoj uniji ponovo će imati podmornicu koja funkcionira.