Može li kancelarka Angela Merkel nakon summita o migraciji u Bruxellesu svom koalicijskom partneru Horstu Seehoferu predočiti rješenje, kako bi se izbjeglice mogle vraćati natrag u Italiju? Ne. Ako po tom pitanju ona nešto želi postići, Merkel mora pronaći neko bilateralno rješenje. A s obzirom na samouvjerenost nove vlade u Rimu čovjek joj u tome samo može poželjeti sreću.

Nakon briselskih pregovora je više europskih šefova vlada izjavilo, kako to na kraju krajeva i nije bio skup s ciljem spašavanja gospođe Merkel. Ali, oni su rado iskoristili priliku kako bi dodatno potvrdili svoj zaokret udesno u migracijskoj politici.

Priča o bolje osiguranju vanjskih granica odavno spada u standard rasprave o migraciji. Ali, ono malo kopnenih granica EU na jugu je zapravo već prilično dobro osigurano. Tamo se naravno može podići još viša ograda od bodljikave žice i može se postaviti više graničara. EU članicama se može više platiti kako bi pojačale svoje napore. Europska komisija traži 10.000 novih čuvara granica, kako bi stvorila utisak dobro zaštićene Europe. Do sada se tu javljalo malo zemalja, koje su bile spremne staviti na raspolaganje potreban novac i osoblje.

Bolje osiguranje vanjskih granica EU

No, u stvari se radi o zatvaranju pomorske rute preko Sredozemlja. Italija je već tražila više patrolnih brodova iz drugih zemalja EU, misleći prije svih na Francusku. A predsjednik Macron načelno podržava vladu u Rimu koja više ne želi iz mora izvlačiti izbjeglice, posebno ne one pred libijskom obalom. Za to bi trebala biti nadležna tamošnja obalna policija, koju bi trebalo nagraditi s još više novca i opreme.

Prava i obziri su odbačeni

Doduše se Libiju ni uz najbolju volje ne može promatrati kao "sigurnu luku", ali to je svim sudionicima u međuvremenu prilično svejedno. A novac, koji bi Libiji trebalo dati za navodno zbrinjavanje izbjeglica, u stvari je samo dobra zarada za regionalne paravojne milicije. A za neljudske uvjete u libijskim logorima, za mučenja, silovanja i ubojstva koja se tamo događaju, za to se EU ne osjeća nadležnom. Sve što se na te primjedbe odgovara je neodređeno ukazivanje na UNHCR.Pritom više nitko ne govori o načelima pomorskog prava i o ljudskim pravima. I austrijski kancelar Sebastian Kurz je oduševljen francuskim prijedlogom.

Dalji planovi o eksteritorijalnim centrima za izbjeglice u Albaniji ili negdje na sjeveru Afrike trenutno se razmatraju vrlo diskretno. Na pitanja novinara govori se kako se radi o bilateralnim, u najboljem slučaju multilateralnim sporazumima između pojedinih zemalja. Ali očito je da postoji volja da se tako skinu s vrata odbijeni potražioci azila čije vraćanje u domovinu nije uspjelo.

Francuski predsjednik priča o europskim vrijednostima, ali je među prvima koji ih ne poštuje. Stotine tisuća ljudi su zatvorene u Libiji. Prepuštanje tih ljudi brutalnosti paravojnih milicija je neljudski i potencijalno protuzakonito. Više se uopće ne govori o patnjama kojima su izbjeglice na svom putu ka Europi bile izložene, jednako kao što se ne spominju razlozi zbog kojih se ljudi odlučuju na napuštanje svojih domova. Tu se više i ne govori o ljudima, već samo o nepoželjnima, koje talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini može nazvati "mesom" ili "robom", bez da to izazove buru zgražanja i protesta.Populisti diktiraju kurs

Novi populisti u Italiji će i dalje vršiti pritisak na ostatak EU kada je riječ o migraciji. A Macron se u to kolo uključuje, jer svojim domaćim desničarskim ekstremistima ne želi da pružiti nove motive za napade. Tu su i desno-populistička Austrija i CSU u Bavarskoj. Strah od te osovine populista je toliki, da je većina zemalja EU spremna preko palube baciti ljudska prava za migrante i izbjeglice. A kancelarka Merkel, ako želi spasiti vlastitu kožu, samo se još može priključiti i zavijati zajedno s drugim vukovima.