Solidarnost je lijep, velik i politički važan osjećaj. Topla solidarnost s Ukrajinom je imperativ današnjice. Pa ipak, odluku o pristupanju Ukrajine Europskoj uniji treba donijeti racionalno, neovisno o emocijama i tog žara solidarnosti.

Prije nego što se uopće počne s razmišljanjima o novim članicama, moraju se obaviti neodgodivi poslovi unutar EU-a. Između ostalog, mora se ukinuti problematično jednoglasno odlučivanje.

Nepodnošljiva prepucavanja oko naftnog embarga protiv Rusije, gdje Mađarska ponovo maksimalno koristi ucjenjivački potencijal, pokazuju da ovako dalje ne može.

Kvalificirana većina zemalja članica mora konačno preskočiti svoju sjenu, znajući da se svijet neće srušiti ako neka zemlja bude nadglasana.

Ne preostaje nam ništa drugo nego da se oslonimo na zdrav razum demokratske većine Europljana.

A onda se konačno moraju primijeniti kazne za zemlje koje uporno i antieuropski krše pravila - s tim što bi to trebalo biti ograničeno na kršenja osnovnih vrijednosti i prava. Većina zemalja EU-a mora konačno nadići strah od toga da neku od članica kazni i oduzme joj pravo glasa.

To bi uvijek moralo biti posljednje sredstvo i iznimka. Ali, bez takvih sankcija EU je bespomoćna pred unutarnjim protivnicima.

Važno je Ukrajini dati politički poticaj i poslati joj snažan signal da ide u smjeru Europe. Bez obzira je li riječ o povratku na ideju o „Europi dviju brzina", o nekoj vrsti „predsoblja" za zemlje kandidate, kao što je nedavno predložio francuski predsjednik, ili o uspostavljanju „geopolitičke zajednice", kao što predlaže predsjednik Vijeća EU-a Charles Michel - takva povezanost bi u svakom slučaju državama-kandidatima trebala pružiti osjećaj da će biti saslušane, da će uživati prednosti i da će biti dio šire obitelji.

Ali sljedeći korak, ulazak u EU, toliko je dragocjena roba da se s njom mora biti jako oprezan.

Pod pritiskom događaja EU se sve više razvija u politički savez. Stari poredak zasnovan na ekonomiji jest i dalje bitan, ali sve važniju ulogu igraju sigurnosna i geopolitička promišljanja.

Ako EU želi biti globalni igrač, mora zaštititi unutarnje ustrojstvo. Velika zemlja poput Ukrajine lako bi mogla poremetiti delikatnu europsku ravnotežu.

Nakon velikog vala pristupanja zemalja iz središnje Europe i s Balkana bili smo svjedoci koliko je teško raditi s državama koje nisu zaista bile spremne za članstvo. Vidjeli smo da proces tranzicije s autoritarnog na demokratski oblik vladavine traje mnogo duže nego što se očekivalo. I da je povratak unazad moguć.

Zato plan koji je Ursula von der Leyen kreirala za Ukrajinu ima smisla: nakon završetka rata Europska unija će morati potrošiti puno milijardi za obnovu zemlje. To bi trebalo kombinirati s procesom reformi.

Neovisno pravosuđe, funkcionalna policija, stabilne institucije kao protuteža političarima, prosvjeta i zdravstvo na europskoj razini, snažno civilno društvo... Sve su to osnovne zadaće prije članstva u EU-u.

Ne smije se biti naivan. Neki nacionalistički režim bi za nekoliko godina mogao smijeniti prozapadnu, demokratsku vladu Zelenskog, a Europljani moraju biti sigurni da do takvog povratka u njihovim redovima neće doći.

Ukrajina je ogromna zemlja s velikim potencijalom, ali daleko zaostaje u demokratskom razvoju. Kada je u pitanju borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, Kijev prije rata nije bio ni blizu onoga što je Bruxelles dugo zahtijevao.

Spor proces prijema, praćen reformskim koracima koji se nadgledaju, u interesu je obiju strana. Na kraju bi Ukrajina završila kao stabilna demokratska država, integrirana u zapadne strukture, a EU bi bio bogatiji za vrijednu državu članicu.

Čak i u ovoj izvanrednoj situaciji Kijev bi trebao imati strpljenja i razumijevanja, uvidjeti da bi skraćeni postupak kao politički simboličan čin mogao Europsku uniju uvaliti u nevolje.