Sveučilišta Sjedinjenih Američkih Država u cijelom svijetu su na dobrom glasu. I stoga ne čudi da je prošle godine preko 700.000 stranih studenta studiralo na sveučilištima između Los Angelesa i New Yorka. No i među domaćim stanovništvom su sveučilišta na visokoj cijeni i mnogi ne štede ni truda ni novca da bi se domogli sveučilišne diplome. 

Obrazovanjem do socijalnog uspona

Posebice su na cijeni elitna sveučilišta poput Columbije, Harvarda, Yalea ili Princetona ali i Dukea ili Stanforda. Diplome s ovim imenima u zaglavlju naime jamče siguran i dobro plaćen posao. Nositelji akademskih titula s ovih sveučilišta su kasniji tzv. donositelji odluka u jednom društvu: menadžeri, političari i akademci.

"Obrazovanje je u SAD-u oduvijek predstavljalo jedan od najsigurnijih instrumenata socijalnog uspona", kaže William Deresiewicz, autor i bivši predavač na Yaleu i student na Columbiji. Prije svega je pripadnicima srednje klase stalo do toga da svoju djecu pošalju na neko od elitnih sveučilišta. Značaj sveučilišnog obrazovanja potvrđuju i statistike po kojima se SAD po broju akademski obrazovanih građana nalaze pri samom vrhu svjetske ljestvice.

Novac - najveća prepreka

No to je očito stvar prošlosti. Obrazovne statistike "dižu" pripadnici starije i srednje generacije. Među mlađim slojevima stanovništva diploma očito više ne igra preveliku ulogu. Razlog je - novac. U međuvremenu nije dovoljno samo uštedjeti astronomske svote za školarine. Projekt "elitno sveučilište" počinje mnogo ranije i uključuje dugogodišnje dodatne privatne instrukcije i obrazovne programe, dakle sve one stvari koje, kako kaže Deresiewicz, stoje "desetke tisuća dolara". Jer samo oni koji ispunjavaju sve uvijete, od izvrsnih rezultata na testiranjima, preko boravaka u inozemstvu pa sve do aktivnosti u sportskim klubovima i dobrotvornim organizacijama, uspijevaju ući u ekskluzivne akademske ustanove.

Siromašna djeca teže do diplome

Djeca iz nižih slojeva društva, koja su u svoje slobodno vrijeme prisiljena raditi kako bi financirala svoje školovanja a često i pomagala obitelj, gotovo da i nemaju izgleda probiti se do nekog elitnog sveučilišta. Utrku za prestižnim obrazovanjem u međuvremenu gube i srednji slojevi društva koji, pritisnuti financijskim krizama, sve rjeđe mogu stavljati tisuće dolara na stranu za kasniju izobrazbu svoje djece. Jedan od razloga spuštanja obrazovne razine je i štednja u javnom obrazovnom sektoru.

"Kalifornija, Michigen i Wisconsin imaju izvanredna državna sveučilišta na kojem se moglo steći jako visoka razina obrazovanja. No kraćenja budžeta posljednjih godina su izvršila poguban učinak po kvalitetu ovih obrazovnih ustanova", kaže Deresiewicz. Od 80-tih su državne subvencije pala za 30 posto a taj trend je još uvijek u tijeku. Posebice Republikanci sa svojom politikom smanjenja poreza uzrokuju sve manje subvencije visokih učilišta.

Premalo stručnjaka, previše akademskih građana

No s druge strane, ono što SAD-u dodatno nedostaje su dobro obrazovani stručni radnici koji su, npr., temelj njemačkog industrijskog uspjeha. "Stoljetna tradicija cehova i majstorskih radionica iz kojih izlaze dobro obučeni zanatlije u SAD-u jednostavno ne postoji", kaže Thomas Zielke iz Njemačkog gospodarskog ureda u Washingtonu.

Tog problema su očito svjesni i u Bijeloj kući. Predsjednik Barack Obama pokrenuo je zato program pojačane suradnje između viših škola i gospodarstva. Tako bi dva milijuna Amerikanaca trebalo doći do novog zanimanja i - radnog mjesta. Za ovaj program je izdvojeno 8 milijardi dolara.

Mnogi smatraju da je upravo preko državnog financiranja moguće prekinuti negativni trend sve veće razlike u obrazovanju između bogatih i siromašnih. Svaki student tijekom studija u prosjeku nakupi 27.000 dolara duga. Stoga država dijeli tzv. Pell Grants, bespovratne najmove u visini od 5.500 dolara godišnje. To državu godišnje košta preko 30 milijardi dolara. No mnogi sve više dvoje u sustav koji potencira elitno sveučilišno obrazovanje koje u SAD-u ide previše u širinu.

Izlaz mnogi vide u visokospecijaliziranim visokim školama koje su, kako su pokazala iskustva, bolja mjesta za kovanje budućih stručnjaka. Autor William Deresiewicz smatra da dosadašnji pristup visokoškolskom obrazovanju pogoduje podjelama u društvu.