Za dvjesto ili tristo eura krijumčar vodi do granice, do mjesta navodno zgodnih za prelazak. Tu kliještama prereže mađarsku ogradu ili, u slučaju Hrvatske, samo pokaže rukom ka livadi i kaže: „Ovuda." Svakodnevno se stotine izbjeglica pokušavaju ovako domoći Europske unije, te obećane zemlje. Gotovo svi bivaju uhvaćeni i vraćeni u Srbiju gdje ih čekaju krcati kolektivni smještaji u kojima nada lagano umire - i to ako imaju sreće. Ako nemaju, čeka ih napola oronulo skladište iza željezničkog kolodvora, nehigijenski limb između ledenog vjetra sa Save i logorskih vatri u čijem dimu spavaju.

Širzad Safi (17) je sve to osjetio na svojoj koži. Afganistanac sjedi za stolom u prostorijama „Info Parka", organizacije koja je na dobrom glasu među migrantima jer im pomaže da se snađu, da pronađu smještaj ili prijevoz do izbjegličkog kampa. Mađarska policija je, priča se, kreativnija od hrvatske i bugarske kada treba poniziti i potjerati izbjeglice. U sve tri zemlje, prema svjedočenju više desetaka izbjeglica s kojima smo razgovarali, policija premlaćuje pendrecima, maltretira, pljačka telefone i novac i, na kraju, izbacuje nazad u Srbiju.

„Bio sam u grupi u kojoj je bilo djece", priča Širzad radnicima „Info Parka" o svom kratkom boravku u Mađarskoj. „Kada su nas uhvatili, tjerali su nas da sjedimo u snijegu, bosi. Šest sati. Gađali su nas grudama i polijevali hladnom vodom, puštali su pse na nas." Na kraju je policija odškrinula vrata graničnog bedema i poslala ih natrag u Srbiju. I evo ga opet ovdje, u Beogradu, samo stotinjak metara od parka ispred Ekonomskog fakulteta i ćevabdžinice za koju migranti još u Istanbulu ili Sofiji čuju da će pred njom naći krijumčare. Mnogi su spremni dati i posljednji novac za slabašnu nadu da ih krijumčar neće prevariti i da će stići tamo gdje su se zaputili.

Rekorderi - u privođenju

Sultan, Smaragd, Musa, Hasan... pod tim imenima - vjerojatno izmišljenim - su izbjeglice znale krupnije ribe iz krijumčarske mreže. Dok se rutom lakše prolazilo, oni su stolovali u parku dok su se oko njih jatili migranti. I svi su ih znali, čak su i svjetski mediji pisali o njima - posebno o Sultanu - ali su svoj posao mogli nastaviti neometano. Nisu među onih 2.000 ljudi privedenih zbog sumnje da su krijumčari. Po tome je, hvalio se nekoliko puta srbijanski ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović, Srbija europski rekorder. Presude su, međutim, rijetke i često kazne tek lokalne pomagače.

„Očito da je u Srbiji ta velika igra tolerirana", kaže Gordan Paunović koji vodi „Info Park". Tijekom posljednjih godina se sreo sa stotinama izbjeglica koje su krijumčari skrivali po stanovima ili hostelima, ponekad ih ucjenjivali, tukli i držali u kućnom pritvoru dok ne plate više. „Da, uhapšeno je na  tisuće ljudi, ali kojih? Vozača, pomagača, sitnih riba po parkovima. Krijumčari su viđeni kao neko tko pomaže Srbiji da se prazni od izbjeglica i zato su tolerirani." Brojke to potvrđuju: dok prema nekim izvješćima dvjestotinjak ljudi dnevno ilegalno uđe u Srbiju, ukupan broj emigranata u zemlji već mjesecima se procjenjuje na sedam ili osam tisuća. Što znači da neki i odlaze.

Treba samo malo upornosti i cupkanja na beogradskoj zimi pa već i neiskusno oko primjećuje sumnjive tipove. Izgledaju kao da dolaze iz Afganistana i Pakistana, ali su dobro obučeni, sa solidnim cipelama i telefonima na oba uha, neki u automobilima. Ne može se previdjeti razlika u odnosu na izmučene izbjeglice s trošnom obućom i poderanim ruksacima. Jedan mladić nam kaže da mu traže 2.000 eura što navodno kupuje kartu do Austrije. To je mali tečaj iz teorije kapitalizma - što je ruta teža, a očaj veći, to su više i cijene. Ponuda i potražnja.

Nema više all inclusive

„Trend posljednjih mjeseci je da se i sami migranti, koji su na putu ka Zapadu, počinju baviti krijumčarenjem. Već su toliko puta pokušavali prijeći granicu da već znaju glavne trikove", kaže Paunović. „To je nova priča koja se događa mimo velikih krijumčarskih mreža. Nije više tako da netko recimo u Kabulu da 10.000 eura da bi stigao do Frankfurta s ponudom all inclusive. Ovo su klinci koji se pokušavaju kretati po mjestima gdje se okupljaju izbjeglice, da se infiltriraju, i da traže nove mušterije. Oni rade za mnogo manju lovu."

Priče da neki krijumčari i dalje imaju jake veze s korumpiranim policajcima širom Balkana nikada nisu dokazane. A krijumčarske trikovi su kao i mađioničarski- kada se za njih sazna, djeluju trivijalno. Prije toga, gotovo lucidno. Recimo masovni transport u kombijima i kamionima odavno više ne funkcionira. Graničari su budni kada vide kamion jer niko ne želi da baš u njegovoj zemlji budu otkrivene deseci tijela ugušenih izbjeglica. Ali trik s cisternama je dugo funkcionirao: migranti uđu u naftu ili mazut, glava im viri tek toliko da mogu da disati. Od kada je mađarska policija to shvatila, kontrole su žešće. Posljednjih dana kamioni satima čekaju na ulazak u Hrvatsku. Ili još stariji trik - privezivanje ispod željezničkog vagona koji ide preko granice. I to danas teško prolazi.

„Ako ljudi već mentalno posustaju poslije čekanja od tri, četiri mjeseca, možete zamisliti kako će biti poslije godinu dana", kaže Paunović, „naročito ako budu ostali po napuštenim skladištima i kampovima koje nam je jedan migrant opisao kao zoološki vrt 'imam krevet i hranu, ali ništa osim toga, kao životinja u kavezu'. Mislim da će ljudi, kada zatopli, sve više i više raditi očajničke stvari."

Bubreg za put

„Krijumčari svašta rade izbjeglicama koje ne mogu platiti za put, ili im rade zato što mogu ", potvrđuje i Jelena Hrnjak, iz nevladine organizacije „Atina", koja godinama pomaže žrtvama trgovine ljudima. „Jer izbjeglice su nezaštićene, često nemaju dokumente, ilegalno su ovdje, u strahu da ih ne uhvate policija ili vojska, u strahu da potraže azil ovdje što ih poslije može spriječiti da ga traže negdje drugdje. To ih uvlači dublje u bespomoćnost."

Ali oni zaglavljeni u Srbiji ne vide drugi način osim riskiranja. Gotovo svi iza sebe imaju rat, talibane ili ubojice Islamske države, prešli su iranski krš i bliskoistočne pustinje, preživjeli noćne valove Egejskog mora. Nedavno ih je troje poginulo u automobilu koji je jurio autocestom od Niša ka Beogradu, gonjen strahom da ga patrola ne primijeti. Krijumčar je natrpao 15 izbjeglica u auto. Izbjeglice su za nadu u drugi život spremne na gotovo sve.

„Naša organizacije je imala dva slučaja ljudi koji su u Libanonu prodali bubrege kako bi njima platili krijumčarima", kaže Jelena Hrnjak. Sretala je dječake koji nisu imali novca za krijumčare pa su silovani ili fotografirani nagi kako bi se te slike distribuirale mrežama dječje pornografije. „Ili su ih krijumčari prisiljavali da i sama vrše razna kaznena djela, recimo da oni sami krijumčare ljude. jer djeca pred zakonom ne odgovaraju. Žene su svjedočile o tome kako su prostitucijom plaćale put", kaže ona.

To pokazuje zašto su krijumčarske mreže tako fleksibilne i kako su, čim je slobodan prolaz Balkanom zatvoren, ponovo nikle kao gljive poslije kiše. Radi se, naime, o kriminalnim bandama koje se bave bilo čime što u danom trenutku omogućava profit - trgovinom organima, dječjom pornografijom, a može i drogom ili oružjem. Malo što se od toga isplati kao krijumčarenje i eksploatacija živih ljudi. Za krijumčare su ponovo došla unosna vremena.