Daniel Radcliffe govori za Metro o tome kako je biti svjetska ikona i koliko je teško ostati prizemljenim.

Je li bilo teško ostajati prizemljenim dok su oko tebe gomile obožavatelja koji vrište?

Tkogod da je dobio ulogu Harryja imao bi takvu pozornost tako da vam mora biti jasno da sve to nije zbog vas samih. Razgovarao sam s redateljicom Sumraka, pitao sam i Roba (Robert Pattinson) kako sve to ide. Ona je kazala kako je i prije Robova angažmana na filmu čitala Stephenie Meyer i da je na sam spomen imena Edward Cullen publika padala u trans. Tako da komegod da je ta uloga trebala pripasti ta bi osoba sigurna imala vrlo lud život u narednih nekoliko godina. Isto je i s Harryjem. Mislim da smo svi poprilično uspješni u tome da ne podlegnemo toj ludnici oko nas; uredno nastavljamo raditi i cijenimo to što imamo sreću biti tu gdje jesmo.

U kojem ste trenutku shvatili da želite biti glumac?

Bilo je to tijekom mojeg trećeg filma, zahvaljujući u kombinaciji činjenice da radim s Garyjem Oldmanom i smjernicama koje sam dobio od Alfonsa Cuarona. Sve to mi je dalo jasan uvid u to kako je biti glumcem, ali samopouzdanje i potpora koje mi je Gary dao je bilo ključno. Tada sam pomislio 'Želim raditi s ljudima, s tobom, ne želim pobjeći od toga i ne biti prisutan u ovoj industriji'. Na kraju, jednostavno obožavam biti na filmskom setu, to je mjesto gdje smo svi odrasli.

Usporedite prvi dio (Harry Potter i Darovi smrti) s drugim?

Ovo je mirniji mlađi brat u uspordbi s drugim dijelom u kojem je razina akcije gotovo na razini ludila, neprestano se nešto zbiva, to je film o putovanju koji se pretvara u film o potjeri koji se pretvara u ratni film. Bitka u Hogwartsu je nevjerojatna, ljudi će ostati bez faha kad je budu gledali.

Jeste li ikad uzeli neki suvenir sa seta Harryja Pottera?

Da mi ih nisu poklonili, ukrao bih ih - da jesam, uzeo sam naočale, jedan par iz prvog Harryja Pottera, koje su mi sad jako male, i jedan par iz posljednjeg filma. I jedne i druge su bez dioptrije i njih sam najviše koristio pa ih najlakše povezujem s Harryjem.

Svi tvrde da je atmosfera na setu Harryja Pottera fantastična.

Ako igrate glavnu ulogu morate se vidjeti kao 'šefa odjela glumaca', u to su uračunati i svi ostali 'šefovi odjela', a mislim da glumci ne bi trebali biti drugačiji. Kad biste svaki dan na set došli tužna lica i lošeg raspoloženja prosto je nevjerojatno kako se odražava na sve ostale u ekipi. Kad snimate devet mjeseci, naročito scene u kojima je puno ljudi, ne možete si dopustiti pad raspoloženja - mislim da kao glavni glumac uvijek morate biti poput cheerleadersice jer na taj način pomažete svima da obave svoj posao puno bolje, naročito ako vide da su i glavni glumci uključeni u čitavu priču s njima baš kao što su i oni uključeni s ostatkom ekipe. To je važno za stvaranje radosnog seta i upravo to smo Emma, Rupert i ja radili proteklih deset godina.

Biste li radije radili u SAD-u ili u Ujedinjenom Kraljevstvu?

Išao bih gdjegod bi me scenarij odveo. Volim raditi u Engleskoj jer se gotovo svake noći mogu vratiti kući. No kad bi se pojavio scenarij koji podrazumijeva moj odlazak u SAD na šest mjeseci, i to bih učinio; naravno, ako je scenarij dobar. Za rad u SAD-u bi bila potrebna mala prilagodba jer u Engleskoj je velika interakcija između glumaca i ostalih radnika na setu i iz prve ruke sam čuo da to nije slučaj u SAD-u. Mislim da je to smiješno, ta ideja da su glumci glavni na setu. Glumci su tu najlakše zamjenjivi ljudi, ima nas na milijune, a vrlo je malo onih koji mogu kvalitetno upravljati kamerom.