Vanjski javni dug zemalja u razvoju više se nego udvostručio od 2008. godine. U kontekstu njegove otplate 2024. je najskuplja godina za otplatu duga u ovom stoljeću. Gotovo polovica svjetskog stanovništva živi u zemljama koje troše više na servisiranje vanjskog duga nego na ulaganja u zdravstvo ili obrazovanje.

Rate za otplate dugova na najvišoj su razini svih vremena i istiskuju ulaganja u razvoj i klimu. Zemlje u razvoju ne mogu se osloniti na privatna tržišta kapitala za reprograme svojih dugova, jer su kamate tamo više od projiciranih stopa rasta zemalja. To njihove dugove čini neodrživima.

Nesolventni proračuni

Prema analizi Nezavisne stručne skupine (Grupa za otpis duga za zeleni i uključivi oporavak) koja djeluje pri G20, a projekt o održivosti duga provodi pri fakultetu SOAS Sveučilišta u Londonu, "u sljedećih pet godina, procjenjuje se da će 47 zemalja u razvoju premašiti pragove solventnosti vanjskog duga Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) dok mobiliziraju kapital za ispunjavanje potreba Agende 2030. i Pariškog sporazuma".

Ako bi ove zemlje ulagale u međunarodno klimatske sporazume, njihovi državni proračuni postali bi nesolventni do 2028. godine. Autori napominju kako dodatnih 19 zemalja već sada nije dovoljno solventno za ulaganje u klimatske projekte.

Ako trenutne ekonomske i političke putanje potraju, naglašavaju autori, međunarodna zajednica će doživjeti neispunjavanje Agende 2030. i Pariškog sporazuma. "Štoviše, posljedice nedjelovanja rezultirale bi razornim društvenim, ekonomskim i ekološkim troškovima koji bi mogli postati nepovratni".

Rashodi se moraju povećati

"Međutim, postoji i drugi put", kažu autori: "Ako zemlje mogu ubrzati ulaganja u klimatske i razvojne ciljeve, svjetsko gospodarstvo može se razviti u gospodarstvo s niskim udjelom ugljika, pravednije, otpornije i pogodnije za rast. Da bi se to dogodilo, razine rashoda moraju se povećati".

Prema njihovoj analizi, zemlje u razvoju (ne računajući Kinu), moraju mobilizirati i uložiti tri bilijuna dolara godišnje do kraja desetljeća: milijardu dolara iz vanjskih izvora i dvije milijarde dolara iz domaćih izvora svake godine do 2030. - kako bi se ispunili ciljevi održivog razvoja i obveze prema Pariškom sporazumu. Sporazum (G20 2023).

Ekonomsko okruženje je takvo da sve veći broj zemalja smanjuje ulaganja alarmantnim stopama kako bi servisirale plaćanja vanjskog duga. Ako međunarodna zajednica ne djeluje brzo i ujednačeno kako bi osigurala sveobuhvatno oslobađanje duga tamo gdje je potrebno uz novu likvidnost, bespovratna sredstva i koncesijsko financiranje razvoja, cijena nedjelovanja bit će monumentalna.

Ranjivost zemalja

Neuspjeh u rješavanju krize državnog duga imat će strašne posljedice za ljude i planet: vlade koje nemaju fiskalnog prostora neće uspjeti poduzeti kritična ulaganja u prilagodbu i otpornost, ublažavanje klimatskih promjena, obrazovanje, zdravstveni i društveni razvoj.

Štoviše, u uvjetima neriješene krize državnog duga bit će nemoguće mobilizirati domaći ili međunarodni privatni kapital za razvoj i klimatske akcije. Kao rezultat toga, zemlje će postati sve ranjivije na šokove i riskirati da skliznu u začarani krug duga, ekološke krize i nerazvijenosti, zaključuju autori. U izvješću dugom više od 90 stranica također donose i preporuke za ostvarivanje ovih ciljeva.