Slijedećeg tjedna počinje nova runda pregovora o takozvanom Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP - sporazumu o slobodnoj trgovini i investicijama između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. To je bio povod da ove subote (18.4.) u čitavom nizu njemačkih gradova budu održani prosvjedi protiv tog sporazuma.

Ovo nipošto nisu bili prvi prosvjedi protiv TTIP-a - a sigurno je da neće biti niti posljednji. Jer čini se da je u prošlosti bilo malo političkih inicijativa koje su naišle na toliko protivljenje građana i na toliki zagovor političara. I to u pravilu, što je političar više pozicioniran, utoliko je glasniji zagovornik.

Tako je sporazum izričito pozdravio i predsjednik Europske komisije Juncker, baš kao i kancelarka Merkel. Američki predsjednik Obama je u Kongresu predstavio Trade Promotion Autorithy, zakon koji će mu omogućiti posebne ovlasti u pregovorima kako bi oni prije bili zaključeni.

Taj američki zakon još nije donesen tako da i u pregovorima slijedećeg tjedna vjerojatno ništa neće biti dogovoreno, ali je očito da se državni dužnosnici jedva osvrću na prosvjede građana s ove i one strane Atlantika. Sa europske strane pregovore vodi povjerenica za trgovinu Cecilia Malmström koja je i ove subote na svom blogu osudila ove prosvjede građana i još jednom ustvrdila kako prosvjednici tvrde kako će TTIP ugroziti europsku demokraciju, okoliš i prava potrošača što, tvrdi povjerenica; "apsolutno nije slučaj" i kako je potrebna polemika "zasnovana na činjenicama, ne na mitovima i iskrivljenim stajalištima."

Prava poplava prosvjednika

Nasuprot političarima stoji već doista golema fronta od oko 400 raznih europskih organizacija, od Attaca, Greenpeacea, njemačkih sindikata, Udruge zaštitnika okoliša, crkvenih humanitarnih organizacija pa do gradova i komuna. Peticiju protiv TTIP-a je potpisalo milijun i 600 tisuća građana, a upućena je i tužba Europskom sudu. Jer usprkos toj gomili potpisa, Europska komisija ovu inicijativu ne želi priznati kao građansku inicijativu.

Problem je svakako što se, već po samoj prirodi trgovinskih sporazuma, pregovori vode u tajnosti. Jer inače bi netko već unaprijed mogao znati poslovne poteze koji će mu se kasnije isplatiti i to bi bilo kršenje tržišne utakmice. Ali i europski političari su morali shvatiti da su to previše važne stvari da se drže u tajnosti, tako da je EK sazvala ekipu stručnjaka, a i od građana se tražilo mišljenje o spornoj točki gdje bi investitori mogli tužiti državu zbog promijenjenih okolnosti (vidi dolje popis "sumnjivih" točaka).

Problem je da je samo o tom pitanju stiglo 150 tisuća sugestija građana gdje svaki mora biti provjeren, a opseg dokumenta je upravo golem. Početkom ove godine je na internet postavljeno i mnoštvo dokumenata koji su još donedavno bili strogo povjerljivi o pojedinim točkama i stavovima europske komisije. Komisija se žali što je to jedva netko pročitao: u protekla tri mjeseca su ti tekstovi pozvani ravno 2300 puta.

Ali činjenica jest i da se u tim tekstovima neće naći, gdje se to točno spore američko i europsko izaslanstvo. Postoji i takav dokument gdje je točno izlistano, jedno pored drugog, američki i europski stav i ono oko čega su se uspjeli dogovoriti. Taj tekst nemaju pravo vidjeti čak niti svi zastupnici Europskog parlamenta. Na tome se "radi", ali aktualno samo 13 zastupnika EP i vlade članica ima uvid i u taj dokument.

Što je građanima sumnjivo?

Popis je veoma dug, ali evo tek nekih točaka:

Sigurnost investitora

Nije izvjesno da li će se investitorima zajamčiti sigurnost i protiv odluka vlade. Konkretno, švedski energetski koncern Vattenfall je već tužio Njemačku jer je obustavila eksploataciju atomske energije. Pred tijelom kod Svjetske banke u Washingtonu zato traži od Njemačke odštetu od 3,5 milijardi eura. Da li će države onda morati strahovati i donositi zakone koji će štetiti koncernima?

Ujednačavanje industrijskih standarda

To je golemo područje koje uvelike brine zaštitnike okoliša i potrošača. Znači li to da će europske države hoćeš-nećeš-moraš prihvatiti i metode eksploatacije zemnog plina (Fracking) kakve su dozvoljene u SAD? Da li će onda biti dozvoljene i metode hormonskih i genetskih manipulacija, ne samo biljaka nego i životinja kakve su dozvoljene u SAD? Da li će biti dozvoljeno korištenje i novih, još uvijek dvojbenih tehnoloških rješenja, na primjer uporaba nano-tehnologije u kozmetičkim proizvodima?

Ujednačavanje zakonodavstva

To osobito sindikate diže na noge jer to obuhvaća i zakone o radu. Teško je vjerovati da će nakon TTIP-a po SAD početi nicati sindikati kakve poznajemo u Švedskoj ili Njemačkoj - nego bi se prije moglo dogoditi obratno: da će i u Europi sindikati izgubiti i ovo malo moći i utjecaja koje još imaju na međunarodne koncerne.

Liberalizacija

U proteklih nekoliko desetljeća je već privatizirano mnogo državnih, ali i komunalnih tvrtki i institucija. U pravilu, to nikad nije donijelo ništa dobroga, od privatizacije bolnica pa do privatizacije željeznica. Komunalne institucije su stvorene da posluju bez dobiti i tu neki investitor jednostavno mora razmišljati drugačije. Ali što će to onda značiti? Da će gradovi morati privatizirati svoje društvene stanove? I još mnogo osjetljivije pitanje: voda. Hoće li naša obična pitka voda postati roba na kojoj će netko zarađivati?

U Londonu je vodovod (Thames Water) svojedobno privatiziran - i nakon toga opet nacionaliziran. Jer cijena vode je narasla nebu pod oblake, a kvaliteta je pala.

Postoji još mnoštvo pitanja ...

Od propisa u prometu pa do propisa u bankarskom i novčarskom poslovanju. Mnoge te točke neki laik jedva ima šansi da uopće razumije, a kamo li da predvidi, kakve će posljedice imati na našu svakodnevnicu.

Što je dogovoreno?

Političari uporno ponavljaju kako je Europskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama suđeno stvoriti takvu trgovinsku sponu kako bi izdržali izazov koji im prijeti od zemalja Pacifika. Jer tu se radi i o ukidanju carina i nameta na robu iz zemlje partnera.

Teško se oteti dojmu kako ima istine i u brigama građana i u zabrinutost političara, ali samo to će teško umiriti građane i Europe i SAD. Ali odogovor na pitanje što je već dogovoreno između Bruxellesa i Washingtona je jasan: baš ništa. Čak i one točke oko kojih je postignuta suglasnost će stupiti na snagu tek kad se dogovori čitav sporazum.

Kad će to biti? Američki predsjednik Obama svim silama to želi postići već ove godine kako bi takvim "povijesnim" sporazumom zaključio svoj boravak u Bijeloj kući. Mnogi stručnjaci misle da je to čista iluzija: ne samo zbog sumnji građana, pregovori bi lako mogli još potrajati. Washington je još prije pet godina počeo pregovore sličnog sadržaja i sa Kanadom (takozvana CETA), a niti taj sporazum još nije postignut.