Prostor oko Potsdamskog trga u Berlinu jedno je od onih mjesta koje Berlinčani u pravilu zaobilaze u velikom luku. O tome svjedoči i propali trgovački centar smješten u ovom kompleksu novogradnji kojim su urbanisti nakon pada Zida htjeli ponovno oživjeti ovaj, nekad najprometniji europski trg (o čemu svjedoči i prvi semafor na svijetu).

No jednom godišnje ova urbana pustinja u središtu grada zaživi i privuče nešto drugačiju publiku od zaposlenika financijskih i osigaravajućih kompanija koje su se smjestile u ovom poslovnom bloku. Svake veljače posljednja dva desetljeća ovdje se održava glavni dio programa Berlinskog filmskog festivala, popularnog Berlinalea.

Festival u urbanom slijepom crijevu grada

I s obzirom na to da se ovaj festival voli pohvaliti time da je najveći festival publike na svijetu, na Potsdamskom trgu i oko nekoliko multipleksa koji su ovdje iznikli, se svake veljače na desetak dana ova betonska pustoš pretvori u mravinjak u kojem zabundani ljubitelji filma (s akreditacijom ili bez nje) trče s jednog termina na drugi. Navečer se čitava ova gužva na druženje i partijanje seli u druge dijelove grada (Prenzlauer Berg, Kreuzberg) jer u okolici Potsdamskog trga naravno nema prikladnog objekta ako se ne računa nekoliko apsurdno skupih hotela ili poslovnica međunarodnih lanaca kafića.

No posljednja godina kada je Potsdamski trg doživio ovu metamorfozu je bila 2020. kada se vijest o o tomu da je virus iz Kine stigao u Europu još uvijek nije proširila u dovoljnoj mjeri da bi to bilo koga uzbuđivalo. Nekoliko tjedana kasnije, početkom ožujka 2020. Berlin, Njemačka i ostatak svijeta kročili su u jedno razdoblje koje još uvijek utječe na svakodnevicu pa tako i na onu kulturnu.

Nakon jedne godine pandemijskog eksperimenta i podjele Berlinalea 2021. na dva dijela, prvi u ožujku, online za profesionalnu publiku te drugi u lipnju, open air za široku publiku, Berlinale se pokušava vratiti u "normalu". Usprkos tomu što je prošlogodišnji eksperiment po mišljenju mnogih kulturnih djelatnika i uspio.

Upitan higijenski koncept

No zato su mišljenja o ovogodišnjem konceptu više nego podijeljena. I to prije svega zbog rizičnog menadžmenta i činjenice da, dok cijela zemlja još uvijek prolazi kroz pandemijsku svakodnevicu s brojnim ograničenjima, Berlinale "glumi" neku vrstu normalnost. Mnogi smatraju da je i ovogodišnji Berlinale trebao ostati u prošlogodišnjem online ruhu, a široku publiku počastiti filmovima na ljeto kada se opet očekuje ublažavanje mjera.

Smušenost nekih poteza najbolje se očituje u pravilu 2G+ što znači ulaz za cijepljene, one koji su preboljeli koronavirus uz dodatni ili aktualni test ili potvrdu o trećem cijepljenju (boosteru). Ovo pravilo, koje vrijedi u svim kinima pa tako i u dijelu Berlinalea za publiku, međutim ne vrijedi za projekcije za profesionalnu publiku (pa tako i novinare). Ovdje booster ne pomaže nego je nužan dodatni test. Mnogi kolege su se već zapitali koliko će se novinara zaraziti u redu pred centrima za testiranje koji će biti postavljeni ispred kina Berlinalea. Organizatori su ovu mjeru opravdali velikim brojem stranih gostiju. Kao da ti strani gosti prije nego što prijeđu njemačku granicu ionako nisu dužni dokazati da nisu zaraženi.

No nova državna ministrica za kulturu, političarka Zelenih Claudia Roth pozdravlja odluku da se Berlinale usprkos pandemijskim uvjetima održi pred živom publikom. "Berlinale je znak ohrabrenja, nade i jačanja naše demokracije i to daleko izvan granica Berlina", poručila je Roth koja je i proteklih godina bila čest gost Berlinalea, posebno legendarnih zabava koje su isto tako jedan od zaštitnih znakova ovog festivala.

Bez partija, bez crvenog tepiha, bez zvijezda

No ni ovog zaštitnog znaka Berlinalea ove godine neće biti. Što je možda jedan od razloga da na Berlinale dolazi osjetno manje novinara nego inače. Profesionalne publike, dakle svih onih koji su aktivno uključeni u filmsku industriju ni ove godine neće biti u Berlinu. Popratni filmski sajam EFM se i ove godine održava online.

Isključivo online će se prodavati i karte za široku publiku čime će mediji ostati uskraćeni za jedan od omiljenih motiva svakog Berlinalea: slike dugih redova pred blagajnama i kinofila koji prenoće pred blagajnom samo da bi došli do karte za omiljeni film.

Omiljeni motiv škljocanja kamera i fanova koji na berlinskoj hladnoći čekaju potpis neke od filmskih zvijezda i ove je godine sveden na minimum. U Berlin od značajnijih imena dolaze samo Charlotte Gainsbourg i Emma Thompson. Čak je i bivši Berlinčanin Nick Cave, koji je na ovom Berlinaleu prisutan glazbenim filmom "This Much I Know to be True", poručio kako ne može doći "jer ima posla".

Publika će i pored svih nevolja i kino dvorana koje će iz pandemijskih razloga biti popunjene samo s pola kapaciteta, dobiti više festivala nego inače. U pravilu Berlinale traje od četvrtka do druge nedjelje s tim što je posljednji dan, nedjelja, rezerviran za publiku. Ovo izdanje festivala traje u principu samo do sljedeće srijede kad će biti proglašenje pobjednika. Nakon toga je Berlinale do nedjelje prepušten širokoj publici.

Smioni koncept Mariette Rissenbeek i Carla Chatriana, dvojca koji je kormilo Berlinalea preuzeo u lipnju 2019. i kojem je ovo treći festival.

Filmovi u drugom planu

I da, na kraju su tu fimovi. Festival otvara stari znanac, francuski redatelj Francois Ozon svojim remakeom Fassbinderovog filma "Peter von Kant". Od ukupno 18 filmova u glavnoj konkurenciji za Zlatnog medvjeda su tu još i austrijski redatelj Ulrich Seidl i francuska redateljica Claire Denis. Od domaćih autora tu je redateljica Nodolette Krebitz s novim filmom.

Kad su u pitanju filmovi iz regije jugoistočne Europe ova godina je možda jedna od najsiromašnijih otkako su se kinematografije zemalja ove regije osamostalile. U programu Forum bit će prikazan film "Afterwater" beogradskog redatelja Dane Komljena, manjinska srpska koprodukcija. U programu Panorama je svjetska premijera srpskog filma "Heroj radničke klase" redatelja Miloša Pušića koja bi zbog svoje aktualne temetika mogla pronaći put do kinematografa zemalja regije. Radi se o priči kakve se može pronaći ne samo u Srbiji nego i u zemljama regije, ali i drugdje", kaže za DW redatelj Pušić.

Njemu je, kako kaže, ideja za ovaj socijalno-kritički film koji baca pogled na unutarnji život balkanske građevinske mafije, došla promatrajući kako njegov grad Novi Sad nekontrolirano urbanistički buja. "Ta stihijska transformacija grada je vođena isključivo investitorskim interesima, a o ljudima se vrlo malo mislilo", kaže Pušić. Kakvi uvjeti vladaju na takvim gradilištima, gdje se zaštitne kacige dijele samo kada televizija dolazi snimati početak radova, govori podatak o mnogim poginulim radnicima na ovakvim gradilištima.

Umor "velikim" pričama s Balkana

Branka Pavlović, selektorica filmskog festivala Slobodna zona iz Beograda i docentica na berlinskom Slobodnom sveučilištu (FU) smatra da je odsutnost filmova s područja bivše Jugoslavije rezultat nekoliko faktora. "Razlog može naravno biti izvjestan zastoj u produkciji pa čak i producentsko kalkuliranje sudjelovanjem na nekim drugim A-festivalima kasnije tijekom godine", kaže Pavlović misleći na festival u Cannesu i kasnije u Veneciji. No još neke stvari bi mogle biti presudne.

"Ono što autoricama i autorima iz regije ne ide na ruku, i to nije samo moje mišljenje, je to što su se selektorice i selektori festivala izgleda zasitili naših 'velikih' priča, a ne zanimaju ih naše 'obične' priče", kaže Pavlović. Dakle nikoga više ne zanimaju ratne priče iz devedesetih, a ostale svakodnevne tematike atraktivnije obrađuju neke druge kinematografije, recimo rumunjska.

Branka Pavlović vjeruje da je u tijeku neka vrsta katarze i smjene u kinematografijama na području bivše Jugoslavije koja bi mogla izroditi novim imenima i uspjesima. "Mislim da će to razdoblje 'traženja' između novih autora i (starih) festivala u narednim godinama iznjedriti neka nova glumačka i redateljska imena i neke nove priče koje će autentično svjedočiti o vremenu u kojem živimo", zaključuje Pavlović.