Naravno, ne može odoljeti slikar, fotograf, iznova, po ne znam koji put, izazvan ne kreirati novu varijaciju dojmova o Gradu, ne, ne može jednostavno izdržati privlačnost skupine motiva s visokim zidinama okruženo mjesto stanovanja, života, maštanja, snova, muka i nevolja, pa tako ni ugledni dubrovački slikar i fotograf Teo Trostmann.

Druga priča Tea Trostmanna posvećena je Gradu, Dubrovniku, drevnom mjestu na rubu mora, ispod strmina planina, grad između neba i mora, između neba i zemlje.

Trostmann ovom prigodom pronalazi fine, rafinirane detalje koji su nekako, svejedno okrznuti vremenom , izronili iz prošlosti i kao da nam žele nešto reći, ispripovijedati svoju davnu storiju.

Pogled s visine ne nedaleke otoke, zaboravljeni poštanski sandučić, kapiteli zanimljivih stupova, čisto prozirno nebo, zatvoreni prozori, pogled na tvrđavu ispred Grada, ulazna vrata koja se sama teško prisjećaju svojih boljih dana.

Fragmenti Grada, ne osobito vidljivi i ne osobito zapaženi, pomalo i skriveni, žive i dalje svoje tužne živote svjedoka jednog vremena.

Trostmann je fino odabrao osebujne motive, upućujući nas i govoreći, ovo je tek blijeda sjena njihove stvarnosti.

Impresivna posveta i vremenu i Gradu.