Na pitanju droge i narkotika se redovito uzbuđuju duhovi i u politici i u znanosti: što bi zapravo trebao biti odnos države prema narkoticima? I kojim putem treba ići da bi se postigao željeni cilj? Kod „lakih" narkotika kao što je kanabis je tu još mogao biti argument kako on zapravo nije bitno opasniji čak niti od dozvoljenih opijata kao što su alkohol ili nikotin, tako da je i sve više zemalja koje dozvoljavaju njegovo korištenje. I u Kanadi je od 2018. dozvoljeno korištenje i prodaja kanabisa, već i zbog toga da bi se kriminalcima i ilegalnom tržištu pomutilo posao i da bi se smanjilo kriminalitet. 

Ali sad se kanadska provincija British Columbia upustila u pilotski projekt i kod narkotika gdje se više nipošto ne može reći da su bezopasni i da ne stvaraju ovisnost. Doduše, taj projekt je ograničen na tri godine, ali od 31. siječnja je praktično dozvoljen posjed i narkotika kao što su kokain, umjetne droge kao što su crack ili metamfetamin, baš kao i opijati heroin, morfij i fentanil. To ne znači legalizaciju, ali posjed tih narkotika „za osobne potrebe" - dakle najviše 2,5 grama neće značiti da će ta osoba završiti u zatvoru i biti kazneno progonjena. Dapače, policija čak neće niti zaplijeniti takvu količinu.

Cilj je tek spasiti živote

Kanadska ministrica zdravstva Carolyn Bennett je rekla kako su „temeljito ispitali i detaljno odvagali" učinak takve mjere  „na javno zdravstvo, ali i na javnu sigurnost". Cilj ove mjere jest „smanjiti stigmu i štetu, a toj pokrajini dati još jedan instrument kako bi okončala krizu preminulih zbog prevelike doze". Drugim riječima, cilj uopće nije smanjiti broj ovisnika, nego smanjiti broj žrtava. Jer ako će narkomani vjerovati da ih društvo nije ostavilo, možda će se prije obratiti za pomoć koja bi im spasila život.

Jer broj ovisnika - i žrtava od narkotika je i u Kanadi, baš kao i u SAD-u izuzetno velik, objašnjava profesor Jonathan Caulkins sa sveučilišta Carnegie Mellon u Pittsburghu i stručnjak za politiku prema narkoticima. Velika krivica leži i u velikodušnom izdavanju zapravo opasnih analgetika: „Takva veoma liberalna praksa propisivanja takvih lijekova protiv bolova koji se izdaju samo na recept je dovela do toga da je mnogo ljudi postalo ovisno. Tu je riječ o oko 5 milijuna osoba u SAD-u, a u Kanadi je udio podjednako visok".

Proizvođači lijekova su dugo vremena šutjeli ili su umanjivali golemu opasnost da se postane ovisan o tim „legalnim" opijatima. A kad liječnik više ne može naći razlog da još uvijek izdaje recept, mnogi od njih prelaze na ilegalne preparate - heroin, a od prije nekoliko godina još mnogo snažniji fentanil. Od onda se i broj osoba koje su umrle od prevelike doze po svemu sudeći povećao za nekoliko puta.

„Oštro" ili „blago": ovisnika je isti broj

Ali kako uopće izaći na kraj s narkoticima? Caulkins ukazuje kako su proteklih godina „Sjedinjene Države i Kanada posegnuli za posve različitim mjerama, ali je ishod veoma sličan". Broj ovisnika je podjednako velik, baš kao i broj mrtvih i kod liberalnih mjera Kanade i politike „reda i zakona" u SAD-u - možda je jedina razlika što su pak zatvori u SAD-u krcati osuđenim zatvorenicima. 

„Zastrašujuća je istina da taj problem neće nestati, čak i ako učinimo sve moguće i sve učinimo ispravno", misli ovaj stručnjak. Utoliko i on misli kako nam jedino preostaje „ograničiti štetu, spasiti živote i pružiti podršku ljudima koju trebaju i žele", misli Caulkins. A tu onda spada i omogućiti nabavu takvih narkotika ne samo kod kriminalaca, a onda je tu i mogućnost da ovisnici budu pod liječničkom paskom.

Dekriminalizacija manjih količina teških narkotika se već pokušavala i drugdje - na primjer u Portugalu, ali i u američkoj saveznoj državi Oregon. No ovaj stručnjak nas upozorava kako je iskustvo pokazalo da su i rezultati takvih mjera veoma skromni. Ono u čemu se nema gotovo nikakvog iskustva je politika „Safer Supply": tu nije riječ tek o legalnoj distribuciji ovisnicima nadomjestaka za narkotike, nego o „pravoj" drogi koju bi ovisnici dobili pod državnom paskom. I to se odnedavno u Kanadi pokušava na nekim mjestima, jer nisu samo problem narkotici, nego i kriminalci koji ih prodaju i koji ih u pravilu miješaju s najrazličitijim - ponekad i opasnim sastojcima da bi povećali vlastitu dobit.

Nikad nije bilo, niti će biti svijeta bez droge

Jer isto tako je tragična činjenica kako je politika „čistih ulica" i objavljenog „rata protiv droge" upravo grandiozno - propala. To nije mišljenje tek pojedinih stručnjaka, nego je i Global Commission on Drug Policy, komisija sastavljena od uglednih političara, poduzetnika i zastupnika ljudskih prava još u svom prvom izvještaju 2011. pisala kako se vjerovalo „oštrim mjerama progona svih koji sudjeluju u proizvodnji, distribuciji i potrošnji narkotika" stvoriti „svijet bez narkotika". „U praksi je globalno ilegalno tržište narkoticima koje je najvećim dijelom pod nadzorom organiziranog kriminala, u tom razdoblju dramatično naraslo".

Svaka mjera države protiv narkotika doduše znači veći rizik za kriminalce, ali i veću cijenu droge i veću zaradu kriminalaca sve do upravo bezumnih bogatstava. Je li onda potpuna legalizacija rješenje barem u borbi protiv kriminalaca? Na to mnogi teško mogu pristati već i zato jer se pokazalo kako je previše jednostavan pristup analgeticima doveo do zastrašujućeg porasta ovisnika. A liječenje ovisnika već i od alkohola je u mnogim zemljama problem s kojim se ne može izaći na kraj.

Stručnjaci zato misle kako je jedino rješenje nekakav srednji put između potpune zabrane i potpune dozvole narkotika, bilo da je riječ o ovom eksperimentu u Kanadi ili o državnoj distribuciji narkotika ovisnicima. Jer u jednom se svi mogu složiti: svijeta u kojem neće biti nikakvih narkotika nikad nije bilo, a najvjerojatnije nikad neće niti postojati. Eksperiment u Kanadi neće ništa promijeniti u proizvodnji i svjetskoj trgovini narkoticima. U Kanadi se čak niti ne nadaju da će se smanjiti potrošnja narkotika već i zbog toga što će biti lakše doći do njih, smatra Caulkins. Ali na taj način se barem možda može smanjiti šteta za društvo i za zdravlje građana.