Athenaair.blog.hr posvetila je post gastronomskim vještinama, odnosno njihovom odsutstvu. Riječ je o octu koji može postati zaštitini znak hrvatskog kulinarstva.

‘Kad vidim u recenzijama restorana kakve sve epitete daju izboru octa, dođe mi da ih sve postrojim pa išamaram pa prisjetim o čemu pričaju i kakve gluposti rade od naše gastronomije. Hoćemo li se ikad odlučiti što je naše a što nije? Što ćemo prodati pod nacionalno i tradicionalno, a što pod egzotično, fusion, uvozno, futuristički ili tuđe? Kao da imamo tri milijarde ljudi u državi i petsto regija, pa ne možemo baš odlučiti što je to naše, a što nije.

VinariBlogericu zanima zašto nitko od hrvatskih vinara nije istaknuo svoj ocat kao ekskluzivan proizvod. 

Divim se Talijanima koji su uspjeli dovesti proizvodnju balzamičnog octa do savršenstva. Istovremeno ne mogu razumjeti da nitko od naših vinara nije istaknuo svoj ocat kao ekskluzivan proizvod za koji Hrvati uvijek mogu naći koju kunu viška. I iskreno se nadam da će kroz neko skoro vrijeme bar netko od njih shvatiti da na tržištu postoji golema rupa koju se vrlo lako da popuniti. Jer, bemu sunac, možda ne pijemo vino svaki dan, ali bar salate su sastavni dio svakog našeg ručka, a kad mi se prekrasno povrće začini prozirnom kiselinom ili prearomatičnim balzamičnim octom, plače mi se od muke.’ (METRO)