U Zagrebu je 1867. godine sveččano otvorena Jugoslavenska, odnosno današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Hrvati su već u 16. stoljeću imali svoje akademije, znanstvene ustanove i društva najuglednijih i najučenijih ljudi, koji su si kao zadaću uzeli da svojim izdanjima, raspravama i povremenim akademičkim sastancima stalno daju nove poticaje znanstvenom istraživanju i njegovanju čiste znanosti, umjetnosti i moralnih vrlina. Pripreme za osnutak današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) učinjene su u sam osvit hrvatskoga narodnog preporoda. Preporodne zamisli o osnivanju 'učenog društva' izrečene u prvim desetljećima 19. stoljća, u skladu s težnjama prvaka narodnoga buđenja, oblikovane su u zaključke Hrvatskoga sabora između 1836. i 1847., a to je vodilo prema osnivanju ustanove od općeg nacionalnog značenja, najviše znanstvene i umjetničke ustanove - akademije znanosti. Revolucionarni događaji sljedećih godina, a potom i apsolutizam unutar Austro-Ugarske monarhije, odgodili su na više od deset godina izvršenje navedenih odluka. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. donekle je liberaliziran politički i društveni život, pa novi Ustav od 1860. osigurava neovisan Hrvatski sabor. U tu svrhu sazvana Banska konferencija bila je važna i za osnivanje nacionalne akademije. Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je i odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. preradio je Pravila te kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Na osnivačkoj sjednici članovi Akademije prihvatili su Poslovnik te za pokrovitelja izabrali Josipa Jurja Strossmayera, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika.

Austro-Ugarska je 1914. godine, na njemački poticaj, objavila rat Srbiji što se uzima za početak prvog svjetskog rata. Austro-ugarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 28. lipnja 1914., tijekom vožnje ulicama Sarajeva, ubijen je u atentatu. Austro-Ugarska je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika i smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909. zahtjeva istragu u Srbiji te je 23. srpnja 1914. Srbiji dala ultimatum s ponižavajućim uvjetima, kojeg je Srbija u diplomatski maestralno napisanom tekstu uz dobivenu podršku Rusije odbila 25. srpnja nakon čega je odmah počela mobilizaciju. Njemački car Wilim II. je smatrao srpski odgovor zadovoljavajućim i da će rat biti izbjegnut o čemu obavještava Beč, ali tada Austro-Ugarska više nije htjela odustati te objavljuje rat kraljevini Srbiji. Ono što je trebao ostati lokalni rat na Balkanu, koji je već bio žarište europskih blokovskih previranja, proširilo se nakon što je Rusko Carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj. Iako je atentat i srpsko odbijanje austrougarskog ultimatuma uzeto kao neposredni povod Velikog, odnosno 'Rata koji će okončati sve ratove', njegovi uzroci su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću. Prvi svjetski rat su vodila dva velika saveza. Sile Antante su na početku činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska, te njihovi teritoriji i protektorati, a najvažniji kasnije pridruženi saveznici bili su im SAD i Kraljevina Italija. Središnje sile su činile Njemačko carstvo i Austro-Ugarska, a njima su se pridružile Osmansko carstvo i Kraljevina Bugarska. Rat se vodio na nekoliko frontova koji su naširoko okruživali Europu. Zapadno bojište se odlikovao sustavom rovova i utvrÄ‘enja koje je odvajala 'ničija zemlja'. Ova su se utvrÄ‘enja prostirala dužinom većom od 600 kilometara. Na Istočnom bojištu, velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu takoÄ‘er su voÄ‘ene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru i, po prvi put, u zraku. Prvi globalni rat, čije su poslijedice više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila, te golema razaranja država i ekonomija, potrajao je četiri godine. Sukob je okončan potpisivanjem nakoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenog 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podela Europe do koje je došlo razbijanjem članica Središnjih sila. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, MaÄ‘arska, ÄŒehoslovačka i Kraljevina SHS. Osmansko carstvo je ukinuto, a njegovi teritoriji van Anadolije bili su dodjeljeni silama Antante kao protektorati, dok je jezgra carstva reorganizirana u Republiku Tursku. Rusko carstvo, koje je izašlo iz rata nakon Oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Prvi svjetski rat tako je označio konačni kraj poretka koji je postojao nakon Napoleonskih ratova, te je bio važan faktor u izbijanju idućeg, Drugog svjetskog rata.

Irska Republikanska Armija (IRA) 2005. godine objavila je kako prekida tridesetogodišnju oružanu borbu na području Sjeverne Irske i započinje s predajom i uništenjem oružja korištenog u svojoj borbi. 'Óglaigh na hÉireann', kako na irskom glasi ime IRA-e, bila je republikanska revolucionarna vojna organizacija nastala iz Irskih volontera, koji su ustanovljeni 25. studenog 1913., a koji su u travnju 1916. započeli Uskršnji ustanak, te za vrijeme Irskog rata za nezavisnost (1919. - 1921.) vodila gerilsku kampanju protiv britanske vlasti u Irskoj. Iako su u tom graÄ‘anskom ratu izgubili, grupa je nastavila postojati, s ciljem stvaranja 'slobodne Irske Socijalističke Republike', sa Sjevernom Irskom kao njenim sastavnim dijelom. Ideja oružane borbe protiv engleskih okupatora imala je dugogodišnju povijest, još od Ujedinjenih Iraca i njihove pobune od 1798. do 1803., Pobune mladih Iraca 1848. i pobune Irskog bratstva 1867. Osim toga, metode kojima se služila IRA bile su djelomično inspirirane tradicijom militantnih seljačkih društava, koja su promicala ideju slobodne Irske. IRA se 1969. razdvojila u dvije frakcije - Official IRA (Officials), koja je zagovarala mirnu izgradnju nezavisne irske države na marksističkim temeljima, te Provisional IRA (Provos), danas definiranu kao 'terorističku' IRA-u, koja je kao metodu za osnivanje ne-marksističke irske republike sa demokratsko socijalističkim ureÄ‘enjem, izabrala oružanu borbu na području Sjeverne Irske. U isto vrijeme došlo je i do identične podjele u političkom krilu IRA-e, republikanskoj stranci Sinn Fein (Mi sami). Nakon krvavih nereda koji su u ljeto 1969. zahvatili Sjevernu Irsku, IRA (Provos) je usprkos protivljenju Officialsa započela s naoružavanjem i regrutacijom te pozvala na otvoreni sukob s Velikom Britanijom. Zamišljena strategija bilo je nanošenje što više gubitaka britanskim trupama kako bi javnost u Engleskoj izvršila pritisak za povlačenje vojske, te rušenje Sjeverne Irske, ali i Republike Irske, te stvaranje jedne federalne irske države. U narednim godinama došlo je do eskalacije nasilja kojem je kumovalo konstantno provociranje protestantskih i lojalističkih organizacija. Potpisano je nekoliko primirja od kojih je neka, krajem '70-ih i početkom '80-ih, inicirala sama IRA - dio su britanske vlasti odbile u tajnosti kako bi onemogućile napredak Sinn Fein-a koji je početkom '80-ih postao dovoljno jak da borbu ravnopravno prenese na političku bojišnicu. Jedno od obečavajućih primirja potpisano je 1994. kada je Sinn Fein dobio 'poziv' na sudjelovanje u političkom procesu rješavanja sjevernoirskog problema, no kada do toga nije došlo primirje je prekinuto serijom bombaških napada koji su prouzročili ogromnu materijalnu štetu. Od 1997. do danas, na snazi je primirje čija je najveća potvrda i predaja oružja započeta 2005. godine tijekom koje je uništeno više od tisuću pušaka, 3 tone semtexa (plastični eksploziv), tridesetak teških strojnica, sedam bacača plamena i isto toliko raketnih sustava zemlja-zrak, dvadesetak ručnih raketnih bacača, više od tisuću detonatora, te više stotina ručnih bombi, pištolja i revolvera.

Hrvatski povjesničar i pisac Vjekoslav Klaić, jedan od velikana hrvatske historiografije čije djelo prema riječima brojnih istaknutih povjesničara do danas ostaje nepremašeno, profesor i rektor zagrebačkog Sveučilišta, član HAZU-a, dugogodišnji urednik Vienca, osnivač orkestra i dirigent, te autor brojnih povijesnih priča, političkih članaka i znastvenih djela meÄ‘u kojiam su najpoznatija Povijest Hrvata, Slavonija od X-XII vijeka, Povijest Bosne, Pripovijesti iz hrvatske povijesti, Bribirski knezovi i Život i djela Pavla Rittera Vitezovića, roÄ‘en je u Garčinu u današnjoj Brodsko-posavskoj županiji 1849. godine.

Hrvatski redatelj, teatrolog i kazališni pedagog Branko Gavella, ravnatelj drame zagrebačkog HNK, osnivač zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost, pokretač utemeljenja Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Dramsko kazalište Gavella), koji je režirao oko 270 dramskih, opernih i operetnih djela, napisao nekoliko knjiga s kazališnom tematikom, općenito jedan od najvećih umjetnika hrvatskih pozornica, roÄ‘en je 1885. godine u Zagrebu.

Američka prva dama Jacqueline Lee Bouvier Kennedy Onassis, udovica ubijenog američkog predsjednika Johna F. Kennedyja zapamćena po svom uglađenom, ali ne i pretjeranom stilu kojim je zaslužila status modne ikone, te udaji za grčkog brodarskog magnata Aristotela Onassisa i svom kasnijem radu kao književna urednica i izdavačica, rođena je u New Yorku 1929. godine.

Venezuelanski političar i predsjednik Hugo Chávez, punog imena Hugo Rafael Chávez Frías, vojni časnik koji je vlast prvo pokušao osvojiti neuspjelim pučom, a nakon toga osnovao stranku Movimiento Quinta Republica (Pokret za petu republiku) s kojom je 1998. osvojio vlast, 2002. bio na kratko zbačen u vojnom udaru potpomognutom od strane SAD-a čiji je jedan od glavnih političkih protivnika i žustrih kritičara, roÄ‘en je 1954. godine u Sabaneti.

Kanadski sportaš, humanitarac i aktivist Terry Fox, punog imena Terrance Stanley Fox, zapamćen po požrtvovnom Maratonu nade - utrci kroz Kanadu koju je trčao s prostetičkom nogom kako bi skupio novac za istraživanje raka, a u spomen na koju se u cijelom svijetu svake godine održavaju manifestacije Terry Fox Run s istim ciljem, roÄ‘en je u Winnipegu 1958. godine.