Uz pomoć Medejaca, Elamaca i Skita, Babilonci su 612. godine pr.n.e. razorili glavni grad Asirskog carstva, veličanstveni Nineveh (Ninua, Ninive) koji je kroz cijelu asirsku povijest, uz Ašur, Kalah i Arbelu, bio jedan od najznačajnijih gradova Asirije. Niniva je danas dio iračkog grada Mosula, drugog po veličini grada u zemlji, a nalazi se na istočnoj obali Tigrisa, lokaciji pogodnoj za stvaranje značajnog naselja, budući da je riječ o poljoprivredno bogatom kraju. Trgovačka prednost Ninive bila je u tome što se nalazila na putu koji je uz Tigris spajao sjever i jug, te u blizini puta koji je, slijedeći južne obronke Kurdskoga gorja, spajao istok i zapad. U vrijeme svoga uspona, grad je obuhvaćao područje obujma od otprilike 12,5 km, a unutar njega nalzile su se dvije utvrde koje se danas nazivaju Kujundžik i Nebi Junus, a dijeli ih rijeka Hosr. Povijest Ninive sastavni je dio povijesti Asirije. Mjesto je bilo naseljeno već u prapovijesti, no ništa nije poznato o njegovoj povijesti sve do sredine 3. tisućljeća pr.n.e. kad je Niniva došla pod političku kontrolu akadskih kraljeva s juga. U 7. st. pr.n.e. Niniva je, Sanheribovom odlukom postala prijestolnicom Asirije. Sanherib je dao izgraditi veličanstvenu palaču, te svečanu ulicu koja je središtem grada vodila od palače prema mostu preko Tigrisa. Njegovi su graditelji ostvarili složeni sustav vodovoda i kanala kako bi u grad doveli vodu i omogućili navodnjavanje kraljevskih vrtova, a grad je opasan velikim obziđem s nekoliko utvrđenih vrata. Tijekom prve polovice 7. stoljeća pr.n.e. u Babiloniji, koja je bila asirski vazal, došlo je do ustanka te su u samom srcu Mezopotamije bile vođene ogorčene borbe koje su rezultirale odcjepljenjem Babilonije od Asirije i raspadom nekad moćnog Asirskog carstva. Babilonski vođa Nabopolassar 616. pr.n.e. osjetio se dovoljno moćnim da pobunu prebaci na asirski teritorij te su gradovi Ašur, Nimrod i Niniva opsjednuti i razoreni. Asirski kralj nakon tih događaja još je kratko vrijeme vladao iz Harana, ali Asirsko carstvo je efektivno prestalo postojati padom svoje prijestolnice. U vrijeme svoga uspona, grad je obuhvaćao područje obujma od otprilike 12.5 km, a unutar njega nalzile su se dvije utvrde koje se danas nazivaju Kujundžik i Nebi Junus koje dijeli rijeka Hosr. Samo je područje Kujundžika moglo biti detaljno istraženo, budući da se na Nebi Junusu nalazi svetište proroka Jone (odatle i ime Nebi Junus, što na arapskom znači 'Prorok Jona'), pa ga suvremeni arheolozi gotovo nisu mogli ni taknuti. Ozbiljnija istraživanja u Ninivi počela su sredinom 19. stoljeća, a vršili su ih francuski i britanski arheolozi kojima su se kasnije priključili i drugi, među kojima i irački arheolozi. Ipak, za razliku od Ašura i Kalaha, istraživanja u Ninivi uvijek su bila isprekidana i povremena. Unatoč tome, ondje je krajem 19. stoljeća nađena Asurbanipalova biblioteka, koja predstavlja najznačajniji izvor za povijest i kulturu Asirije.

Vladar i utemeljitelj Svetog Rimskog Carstva Oton I. Veliki 955. godine u bitci na Leškom polju (Lechfeld) kod Ausburga pobijedio je Mađare čime su zaustavljeni njihovi devedesetogodišnji upadi i pljačke u zapadnoj Europi. Nakon nestanka Avara u 'karpatskom bazenu' stvarane su Velikomoravska i Donja Panonija no krajem 9. stoljeća to su područje okupirali Mađari koji su pod vodstvom Arpada s tih prostora istisnuli vlast Bugara, Velikomoravske i Franaka. Oni nisu odmah stvorili konkretnu jednistvenu cjelinu koja bi se mogla zvati kraljevstvo, čak niti plemenski savez jer su na rascjepkanim područjima glavnu riječ imali plemenski vladari koji okruženi sebi lojalnim vojnim skupinama. To su bile privatne vojne jedinice, dobro izvježbane i beskompromisne u sprovođenju svojih ciljeva, a vladar ih je uzdržava pljačkanjem. Kako je središnja vlast postojala samo nominalno, upadi na prostore obaju susjednih carstava bili su česti i nekontrolirani te su među Europljane vratili strahove od avarskih i hunskih pljački jer su nomadski narod iz istočnih stepa Mađari i po izgledu i po stilu ratovanja bili vrlo slični spomenutim narodima. Pojedini mađarski odredi su se pojavljivali i kao pomoćne snage u unutarnjim sukobima Italije i Njemačke u kojoj se Oton I. od stupanja na prijestolje 936. borio s moćnim velikašima. Za takvu situaciju je bio odgovoran sam jer je načinom vladanja mnoge od njih ostavio bez posjeda te su u nekoliko navrata protiv kralja pokretani vojni ustanci. Za vrijeme jednogodišnjeg građanskog rata 954. u oslabljenu i nebranjenu Njemačku ponovo su počeli upadati Mađari, a 955. su s još jačim snagama provalili u Njemačku i počeli pustošiti veliki dio zemlje. Izuzetno velika opasnost od vanjskog neprijatelja navela je njemačke velikaše da velikim snagama priteknu u pomoć kralju. Tako ojačana i ujedinjena Otonova vojska je na Leškom polju (Lechfeld) južno od Augsburga gotovo potpuno uništila mađarsku vojsku predvođenu Bulcsúom. Oton je uspio sakupiti između 10 i 12 tisuća teških konjanika, što je za ono vrijeme bila golema vojska. Mađarska vojska, otprilike jednake veličine kao njemačka, u potpunosti je bila sačinjena od lake konjice koja je koristila standardnu 'udri i bježi' taktkiku strijelaca na konjima. No, na Lechfeldu je mađarski napad na njemačku liniju s boka i iz pozadine odbijen, a to je Otonu omogućilo da glavninu teške konjice pošalje u frontalni napad na veliku masu neprijatelja koja je čekala da popuste njemačka krila. Kako su napadi s boka propali, a naletom njemačke konjice na glavninu vojske onemogućeno je brzo manevriranje, Mađari su se dali u bijeg. Mnogi su stradali već u inicijalnom naletu, ali većina je ubijena u pokušaju bijega. Nijemci su većinu zarobljenih također smaknuli, a mnoge manje vojne skupine na povratku u Mađarsku uhvatile su i ubile skupine seljaka koji su im ranije bili žrtve. Nijemci su svoju pobjedu skupo platili. Poginulo je i bilo ranjeno oko 5 tisuća vojnika, dok su Mađari imali više od 5 tisuća poginulih, brojni su zarobljeni i pogubljeni, a samo se mali broj uspio vratiti i to također izranjavan. Od te bitke mađarske invazije u srednju i zapadnu Europu naglo prestaju, a do tada nomadsko-stočarski, ratnički narod prelazi na sjedilački, agrarni način života u Panonskoj nizini te uskoro, no uz višegodišnji otpor, u cijelosti prima i kršćanstvo.

Hrvatski pravnik i političar Matko Laginja, osnivač istarske Stranke prava zbog čega je, kao i zbog otpora talijanskom nacionalizmu poznat i kao 'Otac Istre', jedan od vođa hrvatskog narodnog pokreta u Istri i član Istarskog pokrajinskog sabora, ban Hrvatske i Slavonije od veljače do prosinca 1920. no kako je bio bez ovlasti s još desetoricom članova Ustavotvorne skupštine 1921. se povukao uz protucentralističku i federalističku izjavu, rođen je u Klani 1852. godine.

Američki izumitelj grčkog porijekla Leo Fender, pravog imena Clarence Leonidas Fender, osnivač Fender Electric Instrument Manufacturing Companyja, čiji je prvi uspješni proizvod bila električna gitara punog tijela Telecaster, a nakon toga i prva komercijalno uspješna bas gitara Precision Bass, koja je uz Jazz Bass i legendarni Fender Stratocaster postala sastavni dio suvremenog glazbenog svijeta, rođen je 1909. godine na obiteljskom imanju između kalifornijskog Anaheima i Fullertona.

Španjolski glumac koji se proslavio i u Hollywoodu, Antonio Banderas, rođen je 1950. godine. Bio je jedan od omiljenih glumaca kultnog Pedra Almodovoara, a slavu je karijeru nastavio u Americi prvim filmom Mambo Kings, a zatim u nizu hitova Philadelhia, Desperado, Četiri sobe, Zoro, Spy Kids...

Američka glumica, redateljica i producentica Rosanna Arquette, zapamćena po režiji filmova Searching For Debra Winger i All We Are Saying, te nastupima u More American Graffiti, Baby It's You, Off the Wall, Desperately Seeking Susan, 8 Million Ways to Die, The Big Blue, Flight of the Intruder, Fathers & Sons, Pulp Fiction, Search and Destroy, Crash, Gone Fishin', Hell's Kitchen, The Whole Nine Yards i brojnim drugim filmovima i serijama, rođena je u New Yorku 1959. godine.