U jutarnjim satima 2. travnja su #IranTalks, odnosno razgovori o Iranu prerasli u #IranDeal, odnosno u dogovor s Iranom. Pomoću tih takozvanih hashtagova na Twitteru je postalo jasno da je između Irana, stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a i Njemačke došlo do pomaka u razgovorima oko iranskog atomskog programa. Diplomacija je tada pobijedila, a s njom i "Twiplomacy" ili „twiplomacija" - vanjska politika putem Twittera, društvene mreže kratkih poruka.

Nakon dugogodišnjih žilavih pregovora, retoričkih okršaja i ponuda za kompromis, kako putem interneta tako i razgovorima po sobama švicarskih hotela Javad Sarif, John Kerry i Frank-Walter Steinmeier svojim sljedbenicima na Twitteru (tzv. followeri) su pokazali da se raduju zbog pomaka.

Ne samo brojni ministri vanjskih poslova već i dvoje od troje šefova i šefica država i vlada, kao i više od 4.000 veleposlanika i diplomatskih predstavništava redovito koriste Twitter, pokazuju rezultati studije koju je provela tvrtka Burson-Marsteller. "Time diplomacija dobiva dosta veći domet nego što je to ranije bio slučaj", kaže Jan Melissen iz nizozemskog Instituta za međunarodne odnose sa sjedištem u Den Haagu. "Ljudi sada mogu vidjeti što diplomati rade. Ali tako mogu vidjeti i greške koje oni prave."

Kraj diplomacije

Međutim, ako je sve transparentno, onemogućava li im se time da rade svoj posao? Kad su u pitanju važni pregovori, kao što su to bili pregovori o iranskom nuklearnom programu u Lausanneu, jedan preuranjeni Tweet brzo bi mogao dovesti do skandala. "Moj bože, to je kraj diplomacije", izjavio je navodno britanski premijer Lord Palmerston već sredinom 19. stoljeća, kad mu je uručen prvi telegram. Ali nova tehnologija nije dovela do propasti diplomacije, ona je postala svakodnevni alat diplomata.

Slična situacija bi se mogla ponoviti i s Twitterom i drugim socijalnim mrežama. Diplomati i političari se pritom, međutim, nalaze pred novim izazovima: "Oni sada moraju promijeniti svoj način izražavanja. Moraju se odreći uobičajenih kratica. Moraju pričati kao mi", kaže Deborah Seward, direktorica za komunikacije pri UN-u. "I dobro je što je to tako jer to pomaže ljudima da shvate što političari i diplomati pokušavaju postići." Skupa sa Janom Melissenom i drugim ekspertima Deborah Seward je na Global Media Forumu DW-a (#GMF2015) diskutirala na temu kako digitalna tehnologija mijenja međunarodne odnose.

Rat je na Youtube-u

Ti odnosi se ne mijenjaju toliko zbog tweetova političara, već zbog milijuna tweetova korisnika iz cijelog svijeta koji iz minute u minutu na internet postavljaju fotografije, video snimke i komentare. Oni koji su na vlasti izloženi su čitavoj poplavi sadržaja koje ne mogu više kontrolirati. "To je izazov s kojim nijedna vlada ne izlazi na kraj", kaže bivši BBC-ov novinar-voditelj Nik Gowing. "A tek smo na početku digitalnog obrata koji masama daje moć i dovodi u pitanje legitimnost vlastodržaca."

Oni su izgubili kontrolu nad javnim prostorom, kaže Gowing. Posljedice njihovih postupaka odmah su vidljive na internetu, na primjer "kad se u Homsu ili Aleppu iz helikoptera baci barel-bomba". Stoga mnogi postaju suzdržani i nastoje izbjeći rizik, kaže taj novinar.

"Nebo puno laži"

Diktature su još uvijek u akciji povlačenja kad, s obzirom na bezbroj video dokaza o njihovim nedjelima, govore o „nebu punom laži", kao što to čini Assadov režim koji internetske aktiviste okrivljuje za „tsunami laži", navodi Gowing.

Međutim: krive informacije i propaganda u digitalnoj eri nisu manje prisutne nego ranije. Od takozvanih „trolova" ruske vlade koji verbalno napadaju na medijskoj fronti pa sve do modernih PR-stratega pod crnom zastavom IS-a - svi oni se upliću u igru moći i utjecaja. A diplomati starog kova? Ako se i oni ne usude izaći na „digitalni teren" postat će suvišni, kaže Jan Melissen s nizozemskog Instituta za međunarodne odnose.

Analogni napori njemačkog šefa diplomacije

Video porukom sudionicima Global Media Foruma u Bonnu u organizaciji Deutsche Wellea obratio se i ministar vanjskih poslova Njemačke Frank-Walter Steinmeier i tom prilikom upozorio od prevelikih očekivanja od „digitalne diplomacije": "Za razliku od obilja slika i snimaka iz kriznih područja, neke metode vanjske politike se danas čine spore i staromodne. Za diplomatske pregovore, razgovore koji traju noćima, kao i žilavo natezanje oko kompromisa je potrebno vremena."

Ali, ako na kraju svega stoji kompromis, kao u pregovorima oko iranskog atomskog programa, onda je vjerojatno potpuno svejedno jesu li za to odlučujući bili tajni razgovori ili javna debata.