Dva događaja bacaju svjetlo na politiku azila Europske unije: talijanska obalna straža u srijedu ujutro spasila je 84 osobe s oštećenog gumenog čamca bez motora. Prema talijanskim izvorima, tome je prethodila višesatna svađa između predstavnika Libije, Malte, Gibraltara i Francuske oko toga tko je odgovoran za izbjeglice-brodolomce.

Drugi događaj je objavljivanje izvještaja Visokog povjerenstva UN-a za izbjeglice (UNHCR) i drugih organizacija. U izvještaju se kaže da nije samo ruta Sredozemljem posebno opasna, već da je put kroz Afriku u pravcu Europe "jedna od najsmrtonosnijih ruta na svijetu za izbjeglice i migrante". Oni se izloženi "zlostavljanju, mučenju, prisilnom radu, seksualnom iskorištavanju i ubojstvima".

Posebno Libija, koja je inače tranzitna zemlja za izbjeglice i migrante koji žele u Europu, "nije sigurno mjesto za ljude", pišu autori izvještaja UNHCR-a. Tu u igru ulazi i europska politika o azilu. U ime EU-a libijska obalna straža presreće mnoge čamce koji su krenuli prema Europi i vraća ljude natrag - u zemlju u kojoj im, prema UN-u, prijete najteži progoni.

Berlin želi reformu Zakona o azilu

Izbjeglicama iz čamca, koje je Italija sada preuzela i koje će za početak biti dovezene na talijanski otok Lampedusu, "uspjelo je" dokopati se Europe. Njihovo konačno prebivalište u Europi još nije određeno. Uslijedit će uobičajeno prosjačenje za nalaženje moguće zemlje domaćina. No već je jasno koje zemlje to neće biti: tako na primjer Mađarska i Poljska neće dozvoliti da nijedan izbjeglica prijeđe njihove granice.

Njemačka vlada obvezala se da će poticati reformu politike azila EU-a za vrijeme svog predsjedanja Unijom. Za Berlin reforma znači da svi trebaju sudjelovati u procesu prihvata izbjeglica i migranata. Ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer također traži svojevrsno preliminarno ispitivanje zahtjeva za azil na vanjskim granicama EU-a, kako bi se oni koji nemaju šansi da budu prihvaćeni, odmah mogli poslati natrag.

Oba plana su od početka naišla na ogromno protivljenje: države koje odbijaju prihvatiti izbjeglice godinama ostaju pri odlučnom "Ne!" Oni sigurno ne žele da im Njemačka, zemlja koja je 2015./2016. za izbjeglice proglasila kulture dobrodošlice, nameće migracijsku politiku koju oni kategorično odbijaju. S druge strane - i tako se vraćamo na dva aktualna događaja - preliminarne provjere azila na vanjskim granicama EU-a znače da bi azilanti ostali zaglavljeni u izrazito opasnim zemljama poput Libije.

Velikodušnost i žilavost

Kritičari spašavanja migranata iz mora tvrde da svaka spasilačka akcija na Sredozemnom moru povlači za sobom novi izbjeglički val i da se havarije čamaca namjerno izazivaju. Jasno je da bi dolazak novih milijuna ljudi u zemlje EU-a pokrenuo najozbiljnije socijalne nemire i sukobe.

EU se zaglavio u konfliktu koji se teško može riješiti: spašavanje ljudi iz mora je nešto što se samo po sebi podrazumijeva, čak i ako je dio računice krijumčara ljudi. A vraćanje u Libiju, kao što je ponovo pokazao izvještaj UNHCR-a, je nešto što ne bi smjelo činiti. S druge strane, EU ne bi trebao poticati migrante na bijeg.

Ako rješenje uopće postoji, sastojat će se od mnogo malih koraka. Bit će to koraci humanosti i velikodušnosti ali i teški koraci odbacivanja. Držati se samo prvog - bilo bi neodgovorno, a samo drugog - neljudski. Jedino cjelokupna slika daje vjerodostojnu europsku politiku azila.