Kada god se susretnem sa slikama, uljima na platnu hrvatskog slikara iz Imotskoga Denisa Kujundžića, pomišljam na sklad koji gotovo vidljivo izvire iz svakog četvornog centimetra najšešće kontinentalnog ili primorskog krajobraza.

Doista, Kujundžićeve slike odišu usklađenošću, motiva i kolora, formata i geste, blagim spokojem, mističnim drevnim mirom, svečanom tišinom iza koje neće nahrupiti rika i galama, već zvuk, isprva nježan, rijetke pa zatim jače kiše ili slabašni zvuci tek naslućujućeg vjetra koji će napokon otjerati vrućinu i dopustiti nam da se nadišemo zraka.

Kujundžić vješto i rafinirani bilježi različite scene iz svoga okružja, prisjeća se brojnih mjesta na obali koje je i posjetio i koja su ostavila na njega znatan i dubok dojam ili se pak prisjeća pojedinih, zaboravljenih detalja jednostavne arhitekture ali sasvom prirodno uronjene u pejzaž.

Cijeli je Kujundžićev opus okarakteriziran izrazitim kolorom, smjelo nanešenom bojom u traganju za skrivenim licem motiva koje govori najviše, samo ga valja pogledati dobro s prave strane i iz precizne udaljenosti.

Da, snažni kolor, zaštitni je znak slikara Denisa Kujundžića, mada će mnogi reći, on i živi u prostoru u kome vlada boja, on i odabire motive prebogate bojom. Sve je to istina, no, boja služi slikaru ponajprije da istakne u prvi plan harmoniju prostora, harmoniziranost svih elemenata, struktura između zemlje i neba.

Na njegovim slikama nema ljudskih figura, no osjeća se itekako njihova prisutnost, vidi se golim okom, ravnopravni, obostrano poštujući odnos, čovjeka i prirode.

Također, usklađenost prati vjerna pratiteljica, a to je ljepota. Umjetnost svakako mora biti i lijepa, prihvatljiva, privlačna.

Ljepota se ne može naslikati ružnom. Ružnoća se ne može naslikati lijepom. Riječ je o vrlo odvojenim, razdvojenim pojmovima, udaljenim polovima.

Kujundžić slavi ljepotu očuvane prirode, upozoravajući kako se ta harmoničnost ( koja postoji odavno) mora sačuvati za budućnost jer ova natura nema alternativu.

Kujundžić pozorno odabire motive i bilježi ih na svojim platnima u osobnu knjigu sjećanja i ugođaja o harmoniji života, o suživotu čovjeka i krajobraza.