Hrvatska demokracija nejako je čedo s očitim teškoćama u razvoju. Rupe u društvenom sistemu naše države posebno su nerazumljive kada u obzir uzmemo da se ovih dana navršava osamnaest godina od pada komunizma, i da će ovoga ljeta biti trinaest punih godina od završetka rata.

Štoviše, sve se to događa u vrijeme kada čekamo definitivni ulazak u Europsku uniju i kada smo dobili pozivnicu za pristupanje NATO savezu.

Okidač za upozoravajuće tvrdnje malobrojnih preostalih ozbiljnih analitičara, koji svoje usluge još nisu prodali nekoj od sumnjivih društvenih interesnih skupina, bio je političko-medijski tretman posjeta predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Georgea W. Busha, koji je razotkrio svu tankoćutnost domaćih demokratskih procesa. Opće je poznato da je ova prigoda u vrhu države, zajedno s pozivnicom u NATO, tretirana kao stvar od najvišeg državnog interesa, pa su u tu svrhu primijenjene određene metode svojstvene marionetskim režimima, koje svijet tolerira samo zato jer iza njih stoji najmoćnija sila svijeta.

 Kako su izvijestili mediji, Bush je na Markovu trgu bio dočekan od ‘građana’, iako je taj svečani doček prije svega sličio na jednostranački skup HDZ-a, mladeži ove stranke, ali i pripadnika tajnih službi. Simptomatična je bila pojava jednog oduševljenog posjetitelja s američkom zastavicom u ruci, koji je na RTL televiziji, međutim, bio potpisan kao ‘pripadnik tajne službe’, jer se očito novinarima tako predstavio. Kada je pak novinarka HTV-a Tatjana Munižaba zapitala jednu djevojčicu tko joj je dao pozivnicu za skup, ona je zaustila kazati ‘moj preds...’, na što ju je ušutkao promoćurniji kolega iz stranačke mladeži.

Urednica HTV-a Hloverka Novak-Srzić poslala je na ulice ekipu probranih i odanih reportera, među kojima je bio i Petar Vlahov, zadužen za javljanje o prosvjedima na Cvjetnome trgu. Jedino što je u njegovom javljanju uživo bilo čudno, bilo je to što je o prosvjedima na Cvjetnom trgu izvještavao s Trga bana Jelačića. Je li se uredništvo bojalo da ona šačica prosvjednika ne naraste za nekoliko bakica ili grupicu djece?

Očito, ništa nije smjelo biti prepušteno slučaju. Usput je lučonoša demokracije Bush sa sobom donio permanentno izvanredno stanje koje ga kao omiljenog političara prati diljem svijeta, pa smo se našli u stanovitoj polumiloševićevskoj situaciji: snage sigurnosti na ulicama, mediji kontrolirani, autobusi mitingaša na Markovu trgu.

Bila je to tmurna slika, i nismo se nadali da ćemo jednog dana opet gledati taj film.
Mediji su ogledalo stanja slobode u društvu, pa doista zabrinjava njihovo izvještavanje o Bushevom posjetu, ali i tretiranje inicijativa koje se ne zalažu za ulazak u NATO, ili još benevolentnije, smatraju tek da bi za ovu važnu odluku trebao biti raspisan referendum.

Isključuje se unaprijed svaki prijedlog koji dublje razmatra opću državnu strategiju, te se suprotna mišljenja lijevom nogom otpisuju kao ‘ultraljevičarska’ ili zaostala u vremenu i prostoru.

Posve je slikovito bilo sudjelovanje ministra vanjskih poslova Gorana Jandrokovića u jednoj od emisija ‘Otvoreno’. Svaka njegova rečenica kojom je komentirao suprotne stavove započinjala bi frazom ‘sve to spada u demokratska prava’, ali onda bi se ovaj mladac koji se već istaknuo jednim fantastičnim diletantskim gafom, pretvarao u pretis lonac, koji svakog trenutka prijeti da će eksplodirati. Ukratko, najveći dio političara, ali što je najžalosnije, veći dio medija, iako nešto sofisticiranije nego prije, i danas tretira civilni sektor kao protudržavnu pojavu.

Doista nije jasno zbog čega bi svako suprotno mišljenje trebalo biti difamirano, kao da se radi o naciji nezrelih ljudi, a ne o Hrvatskoj 2008. godine, zemlji u kojoj ipak vjerujemo da je proizvodnja unutarnjeg neprijatelja daleko iza nas. Antologijska je vladajuća parola, izdana za neuke mase, u povodu obrane pristupanja NATO-u. Premijer Sanader je otprilike kazao ‘da smo u NATO-u bili početkom devedesetih, ne bi bilo rata’, što je njegova suradnica Jadranka Kosor odmah drugog dana ponovila ozarena lica. Zaboravljeno je samo da tada još nije bilo samostalne Hrvatske nego smo bili u Jugoslaviji, pa se prema tome može zaključiti sljedeće: da je Jugoslavija zatražila pristup NATO-u ne bi bilo rata. No onda ne bi bilo ni samostalne Hrvatske. Poprilično čudna logika za najviše dužnosnike HDZ-a.  

Odavno je propala iluzija ‘hrvatske naive’, jer nakon razbijanja maštarije da će sve biti sjajno kada zemlja bude samostalna, pukla je još jedna predodžba: o navodnom vrtoglavom razvoju demokracije nakon pada nedemokratskog sustava prvog predsjednika Franje Tuđmana. Još od 2000. godine i privremenog raspada HDZ-a, događa se veliko preslagivanje: nekad oporbeni političari koji su devedesetih djelovali kao oštra oporba nacionalizmu i nedemokratskim postupcima, pretvorili su svoje zasluge u instrument stjecanja vlastite moći i financijskog bogatstva.

Neki su od njih pravi faraoni u vlastitim strankama, pa tako ovih dana Radimir Čačić jednostavno tjera iz stranke istaknute HNS-ovce Dragutina Lesara i Nikolu Vuljanića, samo zato jer su ga se drznuli kritizirati.

Unutarnja demokracija u strankama na očajnoj je razini, i takvo stanje nije iznimka ni u jednoj od njih: od Đapića preko Sanadera, od Adlešič do Čačića, faraonska unutarstranačka vladavina početna je točka koja zapravo stremi razaranju ionako krhke hrvatske demokracije. 

Opijenost moći i gomilanjem novca razara i civilni sektor. Neki od pripadnika nevladinog pokreta prestrojili su se u mafijaške odvjetnike, koji koketiraju s ratnim zločincima i najgnjusnijim oblicima kriminala u ovoj državi. Neki mediji koji su figurirali kao opozicija mraku devedesetih, ili barem neki od novinara u njima, pretvorili su se u mašine za mljevenje ionako nejakih udruga civilnog društva, sindikata i općenito nejačadi svake vrste. Nije lijepo razglabati o tome kako su sindikati i radnici neartikulirani i jadni, kad s narodom više nemaš nikakvog dodira. Sve to zajedno daje prilično pesimističnu sliku razvoja hrvatskog društva.

Možda smo ponekad malo i nestrpljivi jer zaboravljamo da su drugi razvijali demokratske sustave dvjesto godina, ali nažalost nećemo toliko dugo poživjeti, pogotovo ako budemo samo sjedili i čekali da nam demokracija naraste na grani.

Demokracija je krhka biljka, pa ako je nastavimo zalijevati zlobom, lažima i cinizmom, mogla bi vrlo lako uvenuti.

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro express podržava različita gledišta.