Kada smo se susrele, Sharleen Spiteri je bila odjevena u crnu Marc Jacobs haljinu i izgledala je odlično. Pjevačica škotskog benda Texas nedavno je objavila solo album ‘Melody’, očito inspiriran Nancy Sinatrom, Bobbyjem Gentryjem, ali i francuskim glazbenicima kao što su Françoise Hardy i Serge Gainsbourg.

• Kako se osjećate u solo vodama?

- Odlično (smijeh). Šalim se! Drugačije. Ponekad neobično, jer sam svoju mladost provela kao članica Texasa, pa se na stageu često okrenem prema svojim dečkima iz benda, koji, naravno, nisu tamo. To je zaista čudno! No, to je za mene i nov izazov i nešto što mi je bilo potrebno, pa sam zato i sretna. Bio je to moj izbor.

• Je li to i kraj Texasa?

 - Ne, to je samo nešto što sam trebala zbog sebe i za sebe. Opisala bih to kao oslobađajuće iskustvo.

• U kojem smislu? Je li lakše raditi samo za sebe?

- Nije lakše, nego drugačije. No, bilo je lako u smislu da nisam morala raditi kompromise između mojih i tuđih ideja. U svakom slučaju jednostavnije, jer sam realizirala svoje vizije, vlastite ideje i to umnogome olakšava kreativni proces.

• Jeste li napravili idealan Sharleen Spiteri album?

- Album se morao pojaviti sada, u periodu u kojem sam se rastala od dugogodišnjeg partnera s kojim sam bila u vezi deset godina i koji je otac moje kćeri. Dogodile su se mnoge promjene u mom privatnom životu i mnoge sam odluke donijela na tim osnovama. 

Solo AlbumPjevačica Texasa objavila je svoj prvi solo album ‘Melody’ inspiriran Nancy Sinatrom, Ann-Margret i Sergeom Gainsbourgom• Znači, album je imao i terapeutski učinak za vas?

- Ne u smislu da sam se morala iskaliti na nečemu ili istresti iz sebe neke stvari. Zapravo nije bio terapeutski ni u jednom smislu. To čine tekstopisci: pišu bolje tekstove nego što komuniciraju s ljudima svakodnevno. Ljudi pričaju o raznim terapijama, no ja nisam bila ni na jednoj, a svi za koje znam da su posjećivali terapeute, stvarno su jebeno ludi! Ja nisam luda niti sam svoj rehabilitacijski proces opisala na albumu. Prvo sam se rehabilitirala i sredila, pa onda snimila album. U trenutku kada sam radila na albumu, vjerojatno sam bila najsnažnija i odlučnija nego ikada prije.

• Je li vaš osobni život ipak dijelom odredio album?

- Definitivno. Cijeli album se temelji na osobnom životu. Nisam planirala pisati album o tome, no očito je to ‘nešto’ bilo u meni, a nikada prije nisam bila dovoljno hrabra da to i učinim.

• ‘Melody’ ima više doo wop zvuka nego motown kakav ste preferirali u Texasu.

- Da. Doo wop je dosta utjecao na mene tijekom godina, kao što je motown utjecao na Texas. Volim Supremes, Marvina Gaya, ali i pjevače poput Nancy Sinatre, Leeja Hazelwooda, Ann-Margret, Françoise Hardy i Sergea Gainsbourga.

• Naslovna pjesma je inspirirana Gains-bourgovom pjesmom ‘Jane B’?

- O da. To je prva pjesma koju sam napisala. U ‘Melodyu’ pričam o potrazi za savršenom melodijom, potrazi za pjesmom koja me odvlači na neka nova mjesta. 

• Upoznali ste Sergea Gainsbourga?

- Da, 1989. godine kada mi je uručio moju prvu zlatnu ploču.

• Kakav je bio?

- Šarmantan, seksi, nestašan, intrigantan, inspirativan. Vrlo zanimljiv i privlačan. Ima onaj dvosmisleni smisao za humor u stilu ‘O moj Bože, tko zna što će se sljedeće dogoditi’. Osim toga, upoznala sam u Johnnyja Barryja, s kojim sam prije dvanaest godina večerala. Znam da sam tada pomislila kako je Jane Birkin imala odličan ukus za muškarce. A možda mi se samo sviđa isti tip muškaraca kao i njoj  (smijeh)! Različiti su, no obojica su snažne ličnosti, tajnoviti, muškarci koji mnogo pružaju.

Imala sam ‘bliski susret’ s Paris Hilton, koja je ničim izazvana počela plesati gazeći po mojem kaputu. Nije htjela odustati pa sam joj rekla da nestane ili ću je isprebijati. Sutradan su mediji naš ‘dijalog’ opisali i naslovili ga ‘Paris, Texas’! 

• Sluša li vaša kćer vašu glazbu i ima li već kritički stav?

- Da. Njezina omiljena pjesma na albumu je ‘I’m Going to Haunt You’. Stalno me pita: Mama, tko je duh u ovoj pjesmi? Tko te progoni? Zabavno je koliko pitanja može postaviti jedna petogodišnja djevojčica.

• Sudeći prema vašem glazbenom stilu, pomislite li da ponekad živite u pogrešnom dobu?

- Od dana kada sam se rodila imam osjećaj da živim u pogrešnom vremenu. Kada dođem doma, nema ništa bolje od starih filmova na TCM-u ili jazza. To je raspoloženje, to su boje. Obožavam boje u tim filmovima.

• Vaša karijera traje dva desetljeća. Postoji li još nešto što biste željeli postići u karijeri? 

- To nikad ne znate, zar ne? Željela bih se nastaviti baviti glazbom, ali doista se ne vidim u tom poslu zauvijek. Ne vidim se na stageu zauvijek, ne vidim se kako zauvijek pjevam, dajem intervjue... Mislim da postoji jedan trenutak u kojem se naklonite i kažete: Hvala vam!

• Zanimljivo, Gwen Stefani je rekla istu stvar.

- Stvarno? Pa vjerujem da kada postanete majka to osjetite... Različito je za ženu. Muškarci postaju očevi, no samo ženama djeca uistinu promijene život. Zanimljivo je da Gwen Stefani dizajnira svoju modnu liniju, bavi se glazbom i uz to je majka. Uskoro će dobiti još jedno dijete. To je znak samopouzdanja, tako žene funkcioniraju. Kod muškaraca, držim, nije tako. Oni trebaju pažnju, žele osjetiti da im netko kaže: ‘Još vas trebamo’. Meni to ne treba, ne trebam taj osjećaj da sam željena. To je lijepo čuti, jednako kao što je lijepo raditi na albumu. No, meni ponajprije treba moj dom, prljavo rublje koje treba oprati (smijeh), moje dijete... 

Kuhanje i rublje - tako ja slušam svoju glazbu. Slušam je s drugačijeg mjesta i zato se žena promatra drugačije. Ne želim jednoga dana biti stara vještica koja pjeva i zavarava se kako je jedno veselo, mlado stvorenje. Nema ništa neprivlačnije od pedesetogodišnjakinje koja misli da joj je još uvijek 25 godina. Sve ovisi o osobi. Emmylou Harris je dostojanstvena i lijepa, ali stvara muziku iz pravih razloga. Postoji način na koji radite stvari i postoje razlozi zbog kojih ih radite. Ako još uvijek mogu stvarati glazbu, ali iz drugačije pozicije...

Zapravo, vjerujem da mlade umjetnike mogu potaknuti na rad, na stvaranje, i taj me aspekt zanima. Danas vladaju neka druga pravila. Ljudi žele biti slavni iz bilo kojeg razloga. To ne ide tako. Ne možete biti slavni samo zato da biste bili slavni. Slavni zbog toga što ste se skinuli i rekli nešto besmisleno i budalasto? Jesmo li svi potpuno oglupavili?

• Je li točno da ste nedavno imali bliski susret s Paris Hilton??

- Smijeh! Ma, bila sam na partyju Vanity Faira s prijateljicama. Sjedile smo u separeu i stavile smo kapute na slobodnu stolicu. I dođe Paris Hilton s grupom svojih tjelohranitelja, pratnjom i s čime već, popne se na stolicu i počne plesati na našim stvarima. Rekle smo joj: Pa daj siđi s naših kaputa! No, nju jednostavno nije bilo briga. I onda sam prosula svoje piće na nju. Ona se, zatečena, okrene prema meni i kaže: ‘Koji je to ku... bio?’ Onda je netko počeo bacati led na nju, pa sam im rekla da prestanu, a nju sam pokušala smiriti. Umjesto toga, unijela mi se u lice i rekla: ‘Tko si ti, jebote?’  Bila sam vrlo mirna i odgovorila joj:  ‘Znaš što. Neće više nitko bacati led na tebe. Možeš li sad, molim te, otići?’ No, ona nije prestala govoriti...

Meni je bilo neugodno, jer nisam željela da netko vidi da vodim razgovor s Paris Hilton. Budući da nije prestala, rekla sam joj ‘Ako ne odjebeš, isprebijat ću te...’. Jedan od tjelohranitelja, očito Britanac, i očito svjestan moje reputacije, kazao je kako misli da je to dobra ideja. I tako je to nekako završilo. Drugi je dan moja press-agentica bila zasuta pitanjima o tome jesam li se potukla s Paris Hilton na paryju Vanity Faira. Iako je odgovorila da nisam i kako smo se ja i moje društvo lijepo proveli, priča je objavljena kao okršaj i naslovljena ‘Paris Texas’.

Prevela i prilagodila Barbara Govorčin Vukoja