No ovaj tjedan, znanstvenici su se ozbiljno približili odgovoru. Najnovija studija eksperimentalno demonstrira po prvi put kako specifične razlike između naše DNK i one naših najbližih rođaka, dodaju osobine koje nas čine ljudima.

Osim toga, studija nudi uvid u to kako su nam genetske promjene pomogle da razvijemo našu najbolju osobinu - veliki mozak koji nam omogućuje razmišljanje, maštu, predviđanje te sposobnost otkrivanja našeg genetskog i kozmološkog porijekla.

Ključne promjene nisu u dijelićima DNK koje su ljudi dobili tijekom evolucije, tj. dodatnim genima koje mi imamo, a druge životinje ne, nego u dijelićima DNK koje smo izgubili. Ono što je još zanimljivije, ti dijelići nisu čak ni geni, nego sekvence DNK koje se nalaze među genima te imaju ulogu sklopke, koordinirajući kada i gdje se specifični geni pale i gase tijekom evolucije.

"Promjene koje smo otkrili ne utječu na proteine, nego mijenjaju gdje i kada u tijelu određeni geni počinju funkcionirati tijekom razvoja", objašnjava David Kingsley sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji.

On i kolege pokazali su da je gubitak tih regulatornih regija uzrokovao kod naših predaka gubitak određenih osobina, poput dlaka na licu, te razvio nove, uključujući moždane stanice na krucijalnim lokacijama.

Kako bi otkrili je li veći gubitak DNK igrao ulogu u ljudskoj evoluciji, on i kolega Gill Bejerano, usporedili su genome ljudi, čimpanzi, pilića i miševa. Posebice su tražili regulatorne regije kojih nema kod ljudi, ali su ključne kod drugih vrsta.

Tim znanstvenika je identificirao 510 slučaja gdje je gubitak DNK uklonio sekvencu koja je očuvana kod životinja, što sugerira kako su ti gubici imali funkcionalne posljedice po ljude. "Smatramo kako je gubitak specifičnih regija jedan od mehanizama koji je pridonio evoluciji ljudskih osobina", dodaje Kingsley.

Bilo bi neozbiljno tvrditi da je gubitak regulatorne DNK jedina genetska promjena koja nas je učinila ljudima, no studija demonstrira dubok utjecaj koji takve promjene mogu imati.