3. siječnja 2020. američki dronovi su ubili iranskog generala Sulejmanija. 23. kolovoza 2019. u Berlinu je ubijen čečenski emigrant Zelimkan Kangošvili - navodno ga je ubio agent ruske tajne službe. 2. listopada 2018. saudijska tajna služba je u Istambulu ubila novinara Džamala Kašogija.

I Europu je sustigao zastrašujući val ubojstava koja su počinile tajne službe i tome se ne vidi kraja. „Budućnost će prije donijeti više nego manje ubojstava u čijoj su pozadini tajne službe", predvidio je Gerhard Schindler, bivši predsjednik njemačke tajne službe za inozemstvo BND, ovoga tjedna u jednoj diskusiji u Njemačkom muzeju špijunaže.    

Ton je sve oštriji, a sredstva brutalnija

Razlog tome je raspad starog međunarodnog poretka. Velesile SAD, Rusija i Kina konkuriraju s regionalnim silama u usponu kao što su Iran ili Saudijska Arabija. Pri tome je ton sve oštriji, a sredstva su brutalnija. „Postojeći mehanizmi za mirno rješavanje sukoba sve češće zakazuju i postoji realna opasnost da će tajna ubojstva postati normalna pojava", upozorava njemački parlamentarni zastupnik Patrick Sensburg (CDU).

Pri tome je jasno: države već dugo prakticiraju ciljana ubojstva. Rusija, Izrael ili SAD posljednjih su 30 godina redovito posezali za tim sredstvom. No u Europi je nakon okončanja Hladnog rata dugo bilo mirno. Čini se da je to mirno razdoblje sada prošlo.

Tajna ubojstva i napadi imaju različite pozadine: operacije kao što je ona SAD-ova protiv iranskog generala ili akcije izraelske tajne službe protiv Hamasa i Hezbollaha trebale bi pogoditi vojne neprijatelje. Cilj je prije svega sprečavanje budućih napada, bez riskiranja rata.

Često umiru nevini

Potpuno drugačiji način ubijanja su napadi iz odmazde. Tu se, primjerice, ubrajaju ubojstva Zelimkana Kangošvilija i Džamala Kašogija, napad na Sergeja Skripalja ili izraelski atentati na nacističke zločince. Time se žele kazniti konkretne radnje, ušutkati kritičari i istodobno svijetu uputiti simbolično upozorenje. 

Dakle, tko su potencijalne žrtve takvih napada? Riječ je o malom krugu osoba: vojni neprijatelji, politički disidenti i bivši pripadnici tajnih službi koji su promijenili stranu. No tu postoji jedan problem: „ciljano ubojstvo" zvuči precizno, ali u stvarnosti pri tome ne umiru samo planirane žrtve, nego i oni koji s tim nemaju nikakve veze. Tako je jedan engleski bračni par slučajno pronašao otrov namijenjen ruskom agentu Sergeju Skripalju - i umro. U Norveškoj je izraelska tajna služba zabunom ubila slučajnog prolaznika umjesto jednog islamista. A i general Sulejmani nije bio jedina žrtva - poginule su i osobe koje su se našle na mjestu napada. Kod ubojstava nikada nije moguće isključiti kolateralnu štetu.

Predznaci neugodnih vremena

U Njemačkoj je situacija još uvijek relativno mirna. Većina „ciljanih ubojstava" događa se u kriznim regijama poput Bliskog Istoka, Afganistana ili Ukrajine. No globalizacija, migracije i novi zapadno-ruski sukob sve su bliže njemačkim granicama. Ubojstvo Zelimkana Kangošvilija ili otmica vijetnamskog dužnosnika Trinha Thanha 2017. u Berlinu predznaci su neugodnih vremena.I koja je pouka iz svega toga? U državama poput Njemačke, u kojima nema smrtne kazne, posebno je veliko moralno zgražanje nad takvim operacijama. I Ujedinjeni narodi redovito osuđuju ciljana ubojstva. Tako su postupili i u slučaju Sulejmanija i Kašogija. No SAD, Izrael i Rusija imaju drugačije pravno shvaćanje prema kojem su ubojstva u inozemstvu dopuštena u cilju obrane od terorizma. A baš te zemlje se stalno negdje u svijetu nalaze u vojnim sukobima koji ugrožavaju njihovu sigurnost. 

Povjesničar Christopher Nehring doktorirao je na temu tajnih službi i direktor je Njemačkoj muzeja špijunaže u Berlinu. 2019. je izašla njegova knjiga „77 najvećih mitova o špijunaži".