Doista,ne sjećam se kada sam vidio novije slikarsko djelo s motivom Zagreba. Kao da je posve nestao interes za okolinu, za prostor u kome živimo, za povijesni i kulturni karakter grada.

Ponekad, netko naslika vedutu Gornjeg grada ili relativno novijeg središta, u svom prepoznatljivom stilu, kao jednu od mogućih varijacija.

Nedavno sam vidio nekoliko impresivnih sepija i grafika (nakladnik INA 1996.) s raznolikim poznatim motivima Zagreba akademske slikarice Libuše Kirac.

Jedinstveni doživljaj umjetnice sjajno je realiziran u ovom ciklusu, prozračni gradski motivi, onakvi kakvi doista jesu, bez nepotrebnog uljepšavanja ili korigiranja, doimaju se vrlo fragilnim, osjetljivim, nježnim.

Pred nama je grad koji je svoj izgled iskristalizirao kroz dugo povijesno i vrijeme i nevrijeme, stvarajući svoj specifični urbani karakter.

Ciklus veduta Zagreba Libuše Kirac sa znanim raznovrsnim licima arhitekture, budi u nama vlasite dojmove i spoznaje, o skrivenim detaljima i prvim uspomenama o prostorima u kojima se svakodnevno krećemo, često i ne zaustavljajući se, u žurbi, tek rijetko zastanemo, ne bi li odahnuli i tada nam lice ozari osmijeh jer grad nam se smiješi.