U suvremenom slikarstvu, osobito mi se čini posebno zanimljivim, slikar međunarodnog ugleda, Peter Weisz, autor s nizom desetljeća aktivnog druženja s umjetnošću predanim i kontinuiranim radom u atelijeru.

Iza povremenih stanki u radu, Weisz se uvijek vraća slikarstvu još poletniji, stvarajući nove cikluse u ulju i akrilu, u kombiniranim tehnikama, na različitim formatima platna i papira.

Ta slikarska žeđ nikada se ne može utažiti, ona postaje sve jača i neizdržljivija ukoliko čovjek ne slika stalno, svakodnevno ,neprestano se sučavajući s istim dilemama koje ga prate od samoga početka, s time, da one postaju sve jače i izrazitije koliko se čovjek više daje umjetnosti.

U novom ciklusu manjih formata Weisz slaže izazovne kompozicije s nekoliko dominantnih boja, plave, žute, crne bijele koje se kovitlaju u zračnom prostoru mnogobrojnih upita i sve u potrazi za jedinstvenim i pravim, konačnim odgovorima.

No, u tim orkanskim turbulencijama, u stalnom gibanju, valja istaknuti samo povećanje brzine kretanja, ubrzanja raznolikih formi koje nastoje dostići irealne, stvarno nepostojeće ciljeve, no, sada je bitno samo ovo vratolomno kretanje, bezdušni ritam, pa tko izdrži, izdrži.

Gledajući ovaj nadahnuti ciklus Petera Weisza, postajem svjestan, kako je u svemiru sve već određeno, unaprijed, dok se mi uzalud nadamo.

Novi ciklus manjih formata slikara Petera Weisza izvrstan je dokaz majstorstva i nadahnuća ovoga umjetnika.