Život njemačkog ministra gospodarstva ovih dana nipošto nije lagan. A obzirom da je ministar Sigmar Gabriel još ujedno i predsjednik njemačkih socijaldemokrata, onda mu nema druge nego da neprestance objašnjava zašto on ipak želi potpis pod Comprehensive Economic and Trade Agreement (Opći sporazum o ekonomskoj i trgovinskoj suradnji) između Europske unije i Kanade.

Jer kao socijaldemokrat odlično zna kakvo je raspoloženje u sindikatima i tvorničkim pogonima. Svaka nova liberalizacija svjetskog tržišta znači i da se radnici u Njemačkoj moraju prilagođavati - sa svojim plaćama i uvjetima rada onome što dobivaju i kako žive radnici u Kini, Vijetnamu ili Bangladešu. Inače će pogon biti zatvoren, a proizvodnja preseljena u inozemstvo.

Ali onda je tu i Gabrijelovo "drugo ja" - on je i potpredsjednik vlade i ministar gospodarstva Savezne Republike Njemačke. A ova zemlja je spremna za međunarodno natjecanje: ona ima izuzetnu produktivnost, raspolaže tehnologijom i nudi dobre proizvode koji i čine Njemačku izvoznom velesilom. To znači da će neki pogoni ostati zatvoreni, ali u drugima poslovi dobro idu.

A onda je tu i činjenica da je Kanada u čitavom nizu odredbi popustila i prihvatila zahtjeve EU-a. "S Kanadom smo postigli izuzetno dobre uvjete", tvrdi ministar Gabriel prije nego što se uputio u Montreal na posljednje razgovore s kanadskim premijerom Justinom Trudeaom i tamošnjom ministricom trgovine Chrystiom Freeland.

Amerikanci "tvrdi", Kanađani popustljivi

Za mnoge Europljane jedan od većih problema ovih prekoatlantskih sporazuma - dakle i sporazuma sa SAD-om Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP) i sporazuma s Kanadom CETA - jest odredba o vansudskim nagodbama u slučaju promjene okolnosti poslovanja. Zvuči banalno, ali to je politička revolucija: na primjer, ako EU ili neka njena članica svojim zakonom ugrozi poslovanje nekog međunarodnog koncerna, onda posebno tijelo odlučuje u tom sporu - i eventualno određuje i odštetu koja se tom koncernu treba isplatiti.

Dakle sasvim teoretski: ako EU zabrani pušenje u javnim prostorima, američki proizvođač cigareta bi zbog toga mogao zatražiti odštetu. Ili proizvođač atomskih elektrana ako EU želi napustiti atomsku energiju. Ili ako se bilo kojem koncernu ne dopadnu oštriji propisi o zagađivanju, okolišu, sigurnosti... Ili ako država ili komuna opet preuzme upravu, na primjer u vodoopskrbi ili u nekoj banci kojoj prijeti propast.

To je naravno još uvijek sasvim teoretska mogućnost, ali otvara načelno pitanje: tko odlučuje o našem životu i propisima, naši (demokratski izabrani) političari ili međunarodne korporacije? S druge strane, poslovni svijet želi dugoročnu sigurnost svojeg novca i ulaganja pa tako ne čudi da na u toj odredbi i dalje ustraju Sjedinjene Američke Države u TTIP-u - baš kao što je neko vrijeme ustrajala i Kanada.

"Dosta nam je globalizacije"

Jer zapravo sporazum s Kanađanima je zaključen još 2014. sa svim tim spornim odredbama o kojima Montreal više nije želio raspravljati. Obzirom da je rastao politički otpor takvom sporazumu u Europi, CETA je "stavljena na led". Tek kad je u Kanadi premijer postao Trudeau, Montreal je pokazao spremnost opet razgovarati o spornim točkama - s ishodom s kojim je njemački socijaldemokratski ministar gospodarstva mogao biti zadovoljan.

"Više nemamo privatnih sudova kakve svakako žele Amerikanci", kaže Gabriel. "Imamo pravo otvaranje tržišta kakvo je važno za naša poduzeća srednje veličine, što Amerikanci žele izbjeći", tvrdi njemački ministar. U sporazumu s Kanađanima je tako i dalje osigurana posebna zadaća javnog sektora za dobrobit europskih građana, sve do zaštite kulturnog dobra.

Predsjednik njemačkih socijaldemokrata, bez obzira na svoje uvjerenje, odlično zna da bi ga politički skupo moglo koštati ako prihvati sporazum s Kanađanima bez podrške svoje stranke. Čelništvo SPD-a je prihvatilo taj sporazum, ali Gabriel je sljedećeg ponedjeljka (19.9.) sazvao i dvjestotinjak pokrajinskih predstavnika SPD-a u Wolfsburg da onda doista zajednički odluče o tom novom trgovinskom sporazumu. Uoči toga, čitav niz dužnosnika SPD-a je i dalje odlučno protiv.

Tako su i ove subote u Njemačkoj u čak sedam njemačkih gradova sazvani prosvjedi i protiv CETA-e i protiv TTIP-a. Prosvjede je opet sazvao čitav niz organizacija i udruga, od onih za zaštitu okoliša ili zaštitu potrošača pa do sindikata, društvenih i crkvenih udruga i humanitarnih organizacija. Već je podijeljeno 3,4 milijuna letaka kojima se građane poziva na prosvjed "Zaustavite CETA & TTIP - za poštenu svjetsku trgovinu".

Široki otpor CETA-i i TTIP-u

"CETA još više jača ionako dominantni utjecaj koncerna i slabi demokratska prava građanki i građana", piše u tom letku. Organizatori očekuju golem odaziv građana i stotine tisuća prosvjednika tim više što protivnika nekakvim novim oblicima globalizacije ima doslovce u svim političkim grupacijama, od ljevičara i zaštitara okoliša pa sve do desnice i desničarskih populista. Na primjer, austrijski desničarski kandidat za predsjednika Hofer je kratko i jasno najavio kako "neće potpisati" TTIP ako postane predsjednikom.

Njemački socijaldemokratski ministar gospodarstva Sigmar Gabriel se zato odlučio postaviti se negdje po sredini: zalaže se za sporazum s Kanađanima, ali za sporazum sa SAD-om je koncem kolovoza rekao da je "TTIP praktično propao pa makar nitko to ne želi otvoreno priznati." Ali već i zbog toga je "dobio po nosu" - jer su ti međunarodni sporazumi nešto o čemu su se dogovorili kod formiranja koalicije s Merkeličinim kršćanskim demokratima.

Već i zbog tih Gabrielovih riječi su se na njega okomili i u Washingtonu i u Berlinu, a kancelarka Merkel je izjavila kako "je za to da se sačeka završetak pregovora i da se tek tada odlučuje" o TTIP-u. Ali je i dodala kako se zalaže za sve što pridonosi stvaranju radnih mjesta u Njemačkoj i kako se, po njenom mišljenju, "u to ubraja i sporazum o slobodnoj trgovini".

Trikovi Europske unije

A obzirom da je izvjesno da neke članice to neće učiniti - ili će prolongirati ratificiranje do neke daleke budućnosti, europski ministri gospodarstva zato žele ipak naći načina da nekako "preskoče" to da sporazum s Kanadom onda još moraju prihvatiti parlamenti svih zemalja Europske unije. Zato će se sastati 23.9. u Bratislavi kako bi u tom sporazumu našli one dijelove za koje nije potrebna suglasnost svih članica - i koji bi onda mogli stupiti na snagu praktično odmah po potpisivanju sporazuma.Ali baš kao što je ovaj sporazum s Kanadom još uvijek problem za građane Njemačke, tako su takvi sporazumi golem problem i u Europskoj uniji gdje će čitav niz zemalja znatno manje razvijenih od Njemačke imati mnogo manje koristi od njega. Predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker je svojedobno upozorio članice kako "nije neophodno" da članice uopće ratificiraju takve trgovinske sporazume koje sklapa Unija. Ipak, kad je shvatio da tako nije stekao baš mnogo prijatelja, "velikodušno" je objavio da članice takve sporazume mogu ratificirati "ako baš to žele".

A to bi se onda dogodilo već 27. listopada na susretu na vrhu Europske unije i Kanade koji je planiran u Bruxellesu. Time bi praktično bila potpisana dva sporazuma - jedan koji bi odmah stupio na snagu i drugi o kojem će još odlučiti nacionalni parlamenti. Što će biti u prvom, što u drugom, to ministri trebaju tek utvrditi. A kad će onda biti prihvaćen cjelovit Opći sporazum o ekonomskoj i trgovinskoj suradnji Europske unije i Kanade - to ne zna baš nitko.