Buka je nekad višak, a vjerovali ili ne, nekima je i gušt... no, takvi su na sreću u manjini, jer bi postalo nesnosno.

Naravno, ljudi na različiti način doživljavaju buku: u bučnoj proslavi kod susjeda će jedan gristi jastuk od muke i zvati policiju, a drugi će spavati kao janje. Ali kod određene razine buke više nitko to ne može prečuti. Jer odavno je poznato kako buka ne škodi samo čovjeku, nego i životinjama i čak biljkama. Ipak, buke je sve više - i u gradovima i izvan njih.

Isto tako je medicinski poznato kako ne postoji buka „koju više ne čujemo": čak i ako se netko „navikao" na povišen intenzitet zvuka - bilo od bučne prometnice ili razglasa koji trešti u kafiću, naš mozak to itekako čuje i reagira uzbunom. Drugim riječima, osoba je u stresu i to se onda odražava na čitav niz tjelesnih procesa, od razmjene tvari i povišenog krvnog pritiska pa do svih mogućih posljedica takvih poremećaja kao što je dijabetes ili čak srčani udar. Procjene govore kako je 48.000 slučajeva srčanih oboljenja i 12.000 prijevremenih smrti godišnje zapravo posljedica trajne i velike buke.

Netko bi se tek "malo proveselio" uz nešto glasniju muziku, ali buka je ozbiljno zagađenje i čini veliku štetu našem zdravlju

Neka siromašni trpe...

Praktično u svim velegradovima svijeta, kako na istoku tako i na zapadu se može izmjeriti ne samo trajna, nego i povremena ekstremno velika buka. Tako je na primjer 90% korisnika javnog prijevoza New Yorka izložena buci koja značajno premašuje granicu gdje je vjerojatno nepovratno oštećenje sluha.

Povrh toga, buka je i oblik socijalne nepravde, kaže nam Thomas Myck koji je nadležan za zagađenje zvukom u njemačkom državnom Uredu za okoliš (UBA): „Ako je stan ili kuća na nekoj glavnoj prometnici, onda je i stanarina niža. To znači da ljudi koji nisu toliko imućni, češće žive na bučnim ulicama."

Tako je to diljem svijeta: obitelji plitkog džepa će živjeti u blizini tvornica, odlagališta otpada ili prometnica pa će već zbog toga biti izloženi većoj buci nego imućni građani. A kako je utvrdilo i izvješće razvojnog programa Ujedinjenih naroda (UNEP), ta socijalna razlika je često istovjetna i s pripadnošću određenoj etničkoj skupini.

Žabe čekaju pauzu...

Buka svake vrste je zapravo ozbiljno i teško zagađenje okoliša jer ne pogađa samo ljude. Sve je više istraživanja koji pokazuju kako buka otežava život čitavog niza životinja i djelom ih tjera na promjenu ponašanja. Neke promjene su upravo bizarne: na primjer ptice sjenice koje žive u gradovima Europe pjevaju glasnije nego ptice koje žive u šumi. Promjene glasanja se mogu utvrditi i kod kukaca, skakavaca ili žaba koji prebivaju u blizini autocesta. No takav pokušaj sporazumijevanja ne razumiju uvijek i drugi pripadnici te vrste tako da onda ne nalaze partnera za parenje. Druga opcija je ona koja se može utvrditi kod žaba u Bogoti: one slušaju buku velegrada i kad čuju da je malo tiše, tek onda i one otvore usta.

Bilo kako bilo, za Mycka ta buka znači kako je „poremećeno razmnožavanje, a buka ometa i pravovremeno otkrivanje grabljivica. To znači da je čitav njihov životni prostor snažno i negativno uvjetovan bukom." Tu životinjama ne pomaže čak niti život u nacionalnim parkovima: kako je utvrdilo jedno istraživanje u SAD, u preko pola nacionalnih parkova se u proteklim godinama udvostručila razina buke. Jedan uzrok su prometnice, ali tu je i eksploatacija nafte, plina i drugih rudnih bogatstava, baš kao i drvna industrija.

Francuska već eksperimentira sa "zvučnim radarima" i tu nije samo stvar, je li se netko "igrao" sa ispušnim loncem svojeg vozila "da ga čitav svijet čuje" ili iz auta trešti nepodnošljiva glazba.

„Prometnu i vozačku, molim..."

Prema istom izvješću Ujedinjenih naroda, problem buke u gradovima bi se mogli donekle prigušiti s više zelenila, prije svega stabala i grmlja - a ujedno bi pomogle boljoj klimi u urbanom području. Njemački stručnjak za zvučno zagađenje je tu radikalan: da, zelenilo nešto guši i raspršuje zvuk, ali buka i dalje postoji. Za njega, jedino pravo  rješenje je ili akustička izolacija životnog prostora i stalno zatvoreni prozori - ili bitno manje prometa u gradovima.  

No promet nije uvijek najveći problem u stvaranju buke. Djelom to svakako jest: u Francuskoj se trenutno isprobava „zvučni radar" kojim bi se mogla utvrditi osobito bučna vozila. Jedan problem su budale koje bukom motora pokušavaju svratiti pozornost na sebe - i to zapravo u svim normalnim zemljama znači tehničku neispravnost vozila i kad bi se policija potrudila, mogla bi ih povući iz prometa. Ali tu su i automobili iz kojih trešti (loša) muzika tako da će u Francuskoj u dogledno doba takav prekršaj značiti globu.

Buka i „buka"

Romantična je predodžba prije svega urbanih stanovnika kako je u prirodi tiho. Nipošto nije: ne samo da grmljavina ili valovi olujnog mora lako mogu premašiti decibele putničkog aviona, nego su i raspjevane ptice-pjevice ili šuma po vjetrovitom danu zapravo bitno većeg zvučnog intenziteta nego današnje osobno vozilo. Ali tu je i medicinski fenomen: takva vrsta buke ne samo da ljudima ne smeta, nego ih čak smiruje.