Boris Jagačić, novinar i fotograf nedavno je predstavio novi ciklus fotografija s motivima cvijeća.

Realizirali ste vrlo profinjeni ciklus fotografija u boji s motivima cvijeća.

- Zahvaljujem Vam na lijepim riječima. Cvijeće i biljke snimio sam za nedavna boravka na otoku Krku, pretežno u Puntu. Privuklo me bogatstvo boja, od žute i ružičaste preko crvene, pa sve do plave. Ujedno i raskoš koju te biljke pokazuju u tako skromnim uvjetima. Veći i skromni komadić zemlje dostatan je za nastanak jednog života. Posebno su mi bili zanimljivi kontrasti tamnih ruža uz sive kamene ograde i zidove. Inače, kao da se stanovnici otočkih mjesta natječu tko će imati ljepši vrt, a radi se o vrlo uskim, tijesnim prostorima. Ta zgusnutost cvjetova na malim prostorima mjestimično ostavlja prizor koji prolaznika ne može ostaviti ravnodušnim. Barem je na mene bio takav učinak. No kad sam krenuo snimati, fotoaparat me na neki način poveo i u divlju prirodu, tamo gdje biljke niču same od sebe, bez čovjekove intervencije. To je pak jedan kontrast unutar samoga ciklusa - uzgojeno cvijeće i kultivirani vrtovi i prostori nasuprot prekrasnih »divljih pejzaža« koje ocrtava sama priroda, odnosno Umjetnik odozgo.

Cvijeće je mnogostruki simbol, što Vi posebice ističete?

- Istina, njime se izražavaju sasvim suprotstavljeni osjećaji, velika sreća i tuga. Ali i ljubav, a to je nešto posebno. Cvijeće nas prati, reklo bi se od rođenja, pa do groba. Prevaga je ipak na životu. Uzmimo za primjer samo onaj mehanizam s pčelama, bumbarima i drugim oprašivačima koji u simbiozi s biljkama konstantno stvaraju nove životne cikluse, o kojima ovise i drugi životi. Osobno u cvijeću prvenstveno vidim snagu i ljepotu prirode, koje nismo uvijek svjesni, a koju ona s lakoćom pokazuje ponekad već samo kroz jedan skromni izdanak. Kako vrijeme prolazi osjećam sve veću povezanost s prirodom. Sve više uživam u njenim blagodatima koje prečesto uzimamo zdravo za gotovo i ne znamo dovoljno cijeniti. A čini mi se da će nam, s obzirom na vremena u kojima živimo, kada digitalizacija nemilosrdno ulazi u sve spore našega bića, taj jedan novoizgrađeni odnos s prirodom biti sve potrebniji. Kao jedno mjesto opuštanja, prepuštanja vlastitim mislima i katarza od poslom i brigama zagušene svakodnevice. Otišao bih čak toliko daleko da se u promatranju biljaka može stvoriti dojam jednak promatranju nekog umjetničkog djela. S time da ona imaju još i dodatnu komponentu, a to je miris, a u »motiv« se neočekivano može uplesti još i nekakva buba, ptica, mačka... Jedino što nema onu trajnost, već se konstantno mijenja.

Fotografijom se bavite dugo?

- Rekao bih još od studentskih dana, od druge polovine 1990-ih. Međutim, nije tu bilo pravog kontinuiteta. Bilo je to više onako da se zabilježe neka putovanja, okupljanja i sl. Kako sam tada započeo sa starom, ali vrlo očuvanom 35-milimetarskom Yashicom koju sam naslijedio od tate, priuštio sam si tek pokoji film, onako za ispucati iz »gušta«. A kako je sa starijim aparatima trebalo više razmišljati i paziti oko postavki, puno se više razmišljalo o kadru i manje okidalo nego danas, kada smo većinom prešli na digitalnu tehnologiju. Danas lijepo odmah vidite rezultat i eventualne pogreške, a sa starim aparatima to nije bio slučaj te je odlazak u foto radnju i preuzimanje onih koverti s fotografijama djelovalo poput lota ili sportske prognoze. Nisi odmah znao je li sve bilo eksponirano kako treba, a i svaki je film nosio svoju notu, a svoj pečat davao je i foto laborant. Nakon toga sam se posvetio novinskoj fotografiji, ali onako više usput jer sam uglavnom radio kao novinar i urednik, a fotoreporterski angažman je bio nešto popratno. Naime, kako je u toj branši često frka s lovom, poželjno je da što više toga odradi jedan čovjek i dok sam radio za jedan list rijetko su na teren sa mnom slali fotoreportera pa sam pisao izvještaje i fotografirao sam. Sjećam se jedne situacije kad sam tadašnjeg premijera Sanadera prilikom davanja izjava novinarima s jednom rukom fotografirao, dok sam u drugoj držao diktafon. Više od te fotografije zapamtio sam njegov lapsus u izjavi kad je rekao nešto poput: »moramo doprinijeti smanjenju SDP-a..., ovaj - PDV-a«, ha, ha, ha. Imam to i danas negdje snimljeno na kaseti, ali se taj diktafon pokvario, dao je svoje. Uglavnom sam kroz taj izvjestiteljski dio snimao dokumentarne fotografije, presice, prosvjede i druga događanja i situacije. Nedavno sam snimao rušenje dimnjaka stare zagrebačke ciglane. Bio mi je to nekako nemio događaj jer je nepovratno transformirao jedan prepoznatljiv dio Zagreba uz kakav smo odrastali... Uglavnom, jedno vrijeme sam na fotografiju gledao samo kao na sredstvo za ispunjenje forme, odnosno izvjestiteljskog zadatka. Kao da sam načas zaboravio na njenu dodatnu dimenziju i ono što se sve može njome postići. Fotografiranjem radi samih fotografija ponovno se više bavim u zadnje vrijeme, ali opet ne onoliko koliko bih to želio.

Odabir motiva?

- Što se tiče motiva, ponekad ih tražim, ponekad oni »nađu mene«. Recimo, nedavno sam bio potaknut na sudjelovanje u jednoj lokalnoj izložbi posvećenoj jednom novozagrebačkom naselju, koja je zbog velikog interesa građana već jednom produžena, a po zadnjim informacijama postav će ostati tijekom cijeloga ljeta. Propozicije su bile jasno zadane, pa su se motivi javljali, a i sam ih tražio unutar zadanih okvira - fotografirao sam upečatljive objekte, ljude, djecu... Ipak, kreativnost možda još više može doći do izražaja kad ne postoje ograničenja oko motiva. Nisam se specijalizirao za neke teme, kao što to čine mnogi fotografi, pa da snimam npr. samo portrete ljudi ili pak arhitekturu. Fotografiram sve što me u nekom trenutku privuče ili u čemu vidim nekakav potencijal za dobar kadar. Ideja nekad dođe sama od sebe, bez puno razmišljanja. Nekad me povuče onaj fotoreporterski instinkt trenutka pa bih nešto snimio, ali baš nemam pri ruci aparat. To ne moraju uvijek biti lijepe fotografije, ali su određeni svjedok vremena. Događa se i suprotno, da uspijem ponekad i slučajno uhvatiti neki zanimljiv trenutak koji se više nikad neće ponoviti. Shvatio sam da me fotografiranje opušta, a još ako si već opušten i prije nego što kreneš u malu avanturu potrage za novim motivima, tada će rezultati biti najbolji. Slobodni i neopterećeni. Kako nemam smisla za crtanje i slikanje, barem ne na razini radova umjetnika koje Vi znadete predstavljati, ponekad sam osjećao »hendikep« nedostatka mogućnosti jednog umjetničkog izričaja. Kao da u jednom periodu nisam bio svjestan da uz sebe ima pomagalo koje mi u tome može pomoći - fotoaparat, na koji sam pogrešno isključivo gledao kao na (puko) sredstvo rada. Bio je potreban jedan naknadni »klik« da bi se dogodila ta potrebna promjena u glavi.

Uvijek pitam fotografe, gdje je fotografija danas?

- Pa ona je definitivno sve raširenija. Danas, reklo bi se, svi snimaju (gotovo) sve, ali to ne znači da je zbog toga bitno, pa čak i uopće porasla kvaliteta. Tehnologija je sve naprednija i sad već postoje vrlo pametni telefoni s vrlo naprednim kamerama koje samostalno podešavaju praktički sve, pa čak i računalno prilagođavaju boju da ona bude što privlačnija ljudskom oku. Ljudi se pak previše oslanjanju na tehnologiju, a posjedovanje najbolje opreme ne znači da ćete odmah zbog toga imati sjajne fotke. Sve je manje tu nekakve osobnosti. Kad pogledamo recimo neke reportaže ili TV priloge - o našim starim fotografima (ne moramo uvijek tražiti uzore u inozemstvu) onda vidite koji je to bio nekad pristup. Planiranje, pripremanje, poznavanje pravila struke, inventivnost, pomicanje granica. I fantastični uradci su nastajali počesto s vrlo skromnom opremom. Izvanrednih fotografa ima i danas i uvijek će ih biti. No osobno mi se čini da je aktualan nekakav trend velikih naknadnih softverskih intervencija u fotografiju. Nameće se pitane je li značajnije biti dobar fotograf ili fotošoper. Naravno, nije na odmet biti vješt s programima za uređivanje fotografija, ali meni se prevelike intervencije toliko ne dopadaju. Zašto bi sve moralo djelovati nadrealno, a boje totalno pomaknute iz izvornog spektra? Primjerice, fotografije iz ovog ciklusa uopće nisu naknadno dorađivane. One su »sirove«, onakve kakve su izašle iz fotoaparata, jedino što su neke od njih namjerno malo podeksponirane. Možda griješim, ali čini mi se da ne treba biti uvijek pomodar i pratiti nametnute trendove nego držati se nekog svog vlastitog puta.

Sigurno ima još novih fotografija?

- Ovi cvjetovi i biljke su recentni materijali. Ima još toga što bi se moglo prikazati no treba uložiti ponešto napora u organizaciji arhive, a to je onaj dio koji mi nije baš toliko mio pa ga stoga uvijek odgađam. Sređen je samo jedan dio, a velika količina materijala je raštrkana po kojekakvim vanjskim diskovima, USB stickovima. Treba to i sortirati, neke stvari i obrisati. Kad se samo sjetim, pomislim si joj, pa ko bu sve to posložil!?

Planovi...?

- Uz brojne obaveze teško mi je postaviti nekakve čvrste planove. No svakako se namjeravam nastaviti baviti fotografijom u ovom ili onom obliku. Kad napuštam Zagreb, iz njega ne odlazim bez fotoaparata, a posebno volim morske motive koji me opuštaju. Trenutno mi je to najdraže. Nekako mi je postalo otužno fotografirati naš Zagreb, točnije njegovo središte koje je i »duša« grada, a koje trenutno podsjeća kao na poprište nekakvog ratnog sukoba. Otužno... Uostalom to je već podosta i dokumentirano, a održana je i specijalizirana izložba profesionalnih fotoreportera na tu temu. Nadajmo se da će obnova ubrzo krenuti u punom zamahu i napokon vratiti Zagrebu malo vedrine.