Može pogoditi svakoga - bez obzira na dob i regiju. Usamljenost je oduvijek postojala, ali se o tome nije mnogo govorilo. Od pandemije koronavirusa to se promijenilo. Kolektivno iskustvo društvene izolacije podiglo je svijest o ovom problemu među ljudima širom svijeta.
Ali što sada učiniti kada znamo da svaki šesti čovjek na svijetu pati od usamljenosti? Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) upozorava na zdravstvene posljedice - uključujući depresiju, povišen krvni tlak, poremećaje sna itd. Drugi ukazuju na potencijalne društvene posljedice.

Sociologinja Claudia Neu sa Sveučilišta u Göttingenu je, na primjer, u jednoj studiji ukazala na vezu između usamljenosti i razvoja antidemokratskih stavova. „To nije uzročno-posljedična veza, to ne znači da će osoba koja je usamljena s određenom vjerojatnošću postati radikalna, niti su svi radikali odjednom usamljeni, ali smo utvrdili statističku povezanost", kaže ova znanstvenica za DW.

Društvena mjesta: Kako ponovno stupiti u kontakt?

Ljudi su društvena bića i samim time veliki je bol kada potreba za zajedništvom nije ispunjena. Međutim, svakodnevica u modernim društvima se promijenila. Mnoge stvarne točke susreta posljednjih su godina nestale - zbog rada od kuće, kupovine putem interneta, ali i zbog društvenih mreža na kojima ljudi provode mnogo vremena. „Taj se razvoj ne može vratiti unatrag", kaže Neu. Pitanje budućnosti, međutim, glasi: u kakvom društvu želimo živjeti? „Kako stvoriti zajedništvo, kada se više ne sastajemo u javnosti?"

Mnogi ljudi podcjenjuju koliko pozitivan utjecaj imaju čak i „vrlo, vrlo kratke svakodnevne interakcije", kaže i Inga Gertmann iz organizacije „More in Common", koja je posvećena temi društvene kohezije u Njemačkoj. Njezino zapažanje: „Danas smo više nego ikada povezani s obitelji i prijateljima. I također smo snažnije povezani s istomišljenicima, na primjer u digitalnom prostoru, gdje se ljudi mogu okupiti, iako su fizički udaljeni, ali dijele slična stajališta. Ono što sve više nedostaje jest svakodnevni susret, neobavezne interakcije s ljudima koji su možda drugačiji od nas."

Ponovno stvaranje tih prostora svakodnevnog, neobaveznog susretanja - na nov način - važan je zadatak. Tog je mišljenja i Claudia Neu: „Nedostatak prilika za susrete može učiniti ljude usamljenima. Ako nemam priliku sresti ljude uživo, povećava se vjerojatnost da ću biti usamljen."

„Moramo ponovno naučiti podnositi jedni druge"

„Ako svakodnevica kao mjesto susreta nestane, to ima posljedice i na društvo u cjelini: društvene skupine sve više ostaju zatvorene unutar svojih krugova", kaže Neu, što dodatno potiče društvene podjele. „Brakovi postaju homogeniji, gradske četvrti postaju homogenije, razredi postaju homogeniji." Što opet vodi k tome „da više nemam osjećaj za društvenu nejednakost, jer su svi oko mene isti kao ja."

Utoliko su važnija mjesta na kojima ljudi i dalje dolaze u kontakt bez obzira na društvene slojeve - na primjer na nogometnom stadionu. „Tamo su svi. Ne stoje svi na istoj tribini, ali to nije važno, jer svi gledaju na isti teren."

Potrebna su mjesta na kojima susrećemo ljude u svakodnevici, i gdje se možemo i „zakačiti", naglašava i Inga Gertmann. „Ako zaboravimo kako se nositi s konfliktima, zaboravit ćemo i kako promijeniti perspektivu i kako voditi društveni dijalog o tome kako zapravo želimo živjeti - sada i u budućnosti." Ili kako to kaže Neu: „Moramo ponovno naučiti podnositi jedni druge."

Svi smo mi društvo

Postoje čimbenici koji pogoduju usamljenosti - i to pokazuje izvješće SZO-a. Rat, siromaštvo, nasilje ili osobne životne tragedije jasno su identificirani čimbenici rizika. Utoliko je važnije stupiti u kontakt tamo gdje je to moguće, kaže Claudia Neu. I makar to bilo samo to da „odem u neku drugu gradsku četvrt i tamo sjednem u neki kafić ili možda pojedem kebab", kaže Neu. „Svi smo mi društvo", kaže ona, i svi možemo doprinijeti tome da se osjećamo manje usamljeno.