Joe Macharia uvijek iznova rado priča o tome kako je građevinskog diva s Dalekog istoka natjerao na koljena. „Ono što vam je potrebno je poprilična porcija tvrdoglavosti i upornosti za dugotrajne svađe s menedžmentom", kaže čelnik kenijskog Sindikata građevinca i radnika u drvoprerađivačkoj industriji. On i njegovi kolege iz sindikata očito imaju sve što je potrebno da bi se borili protiv moćnih kineskih kompanija. Jer nakon višemjesečnih natezanja uspjeli su China Communications Construction Company (CCCC) natjerati na sporazum koji regulira veće plaće, povoljnije radno vrijeme i više godišnjeg odmora. Kineska kompanija upravo gradi željezničku prugu između luke Mombase prema granici s Ugandom. To je najveći infrastrukturni projekt od osamostaljenja Kenije.

Niske plaće i nedostatak ugovora

„Sklopiti kolektivne ugovore s kineskim tvrtkama je nešto najteže što sam dosad doživio u svojoj profesionalnoj karijeri", kaže sindikalac Macharia za DW. Najveći izazov je uopće odgovorne pridobiti na to da sjednu za pregovarački stol. „Trebalo je nekoliko sudskih procesa i štrajkova prije nego što su uopće bili spremni pregovarati s nama". No na kraju se isplatilo: dok je državni minimalac ove godine povećan za pet posto, radnici koji su potpali pod tarifni ugovori se mogu pohvaliti povišicom od devet posto.

U Africi je aktivno oko 2.000 kineskih tvrtki. I to prije svega u građevinarstvu: gradnji luka, cesta ili pruga. Gradnja infrastrukture je u Africi postala stvar kineskih kompanija. No Kineze bije loš glas da su loši poslodavci. „Oni ne poznaju lokalno radno pravo i ne razumiju vlastite radnike. Mnogo je svađa između kineskih poslodavaca i kenijskih radnika", svjedoči predsjednica Kenijske udruge poslodavaca Jacqueline Mugo. Kako je rekla za dnevnik „Business Daily", mnogi kineski poslodavci ne plaćaju zakonom zajamčeni minimalac. Prema podacima savjetničke tvrtke McKinsey manje od polovice zaposlenih pri nekoj kineskoj tvrtki u Keniji su u posjedu radnog ugovora.

U nekim slučajevima položaj radnika se, zahvaljujući sindikalnoj borbi, poboljšao. Do sada je sklopljeno preko 80 kolektivnih ugovora. U sindikatima je u međuvremenu organizirano preko 50.000 radnika. „Ako to usporedimo s brojem radno sposobnog stanovništva to možda ne djeluje mnogo ali mi smo tek na početku. Radi se prije svega o političkom okruženju koje baš ne pogoduje kreativnom širenju sindikata", kaže Bastian Schulz iz podružnice zaklade Friedrich Ebert (bliske njemačkim socijaldemokratima) u Johannesburgu.

Kineski strah od gubitka imidža

No većina sindikata u Africi je preslaba da bi se nosila s jakim kompanijama. Nedostaje im članova, osoblja i novca. „Jedna multinacionalna kompanija ima nekoliko stotina puta više odvjetnika nego neki sindikati članova koji se razumiju u kolektivne ugovore", kaže Schulz za DW.

Neki sindikati su ipak naučili kako se uspješno uhvatiti u koštac s kineskim divovima. Mnogima od ovih kompanija je stalo do imidža prema van i ne žele da se njihova imena kroz negativne napise o nepoštivanju prava radnika povlače po medijima čime bi ugrozili atraktivne poslove u budućnosti, u Africi i drugdje po svijetu. „Sindikati su iskoristili potrebu Kine za dobrim imidžem. Neki od njih su odlazili direktno u kineska veleposlanstva i požalili se na kineske tvrtke. Tako je ostvaren pritisak", kaže sindikalni stručnjak Schulz. Gdje to nije pomoglo, posegnulo se za klasičnim sredstvima sindikalne borbe: samo 2016. je u kineskim tvrtkama u Africi održano 66 štrajkova.

No kolektivni ugovori koji bi pokrivali čitave zemlje još uvijek nisu na vidiku. Joe Macharia to potvrđuje: zasad je njegov sindikat sklopio ugovore sa samo sedam kompanija i još uvijek se bori za ugovore s 32 preostale kineske tvrtke. A budućnost obećava još više borbe. „Ako će i u budućnosti sve više industrijskih projekata odlaziti kineskim tvrtkama, izazovi za nas će biti još veći", zaključuje afrički sindikalac.